S vremenom, ispred škole, u parkiću pored, na ulici, u njegovom automobilu u kojem boravi kada su kišni dani, on živi život; prima prijatelje na čašicu razgovora, kolege s posla, članove obiteljii na taj način procesuira samog sebe, propituje i bori se, kao što naslov kaže, s tihim kaosom u sebi.

Postaje zanimljivo kada njegov neuobičajen postupak i u drugim ljudima pobuđuje ista pitanja tako da kroz roman pratimo složene, zanimljive interakcije i odnose koji odlično seciraju naše postojanje i nošenje sa životom.

Sandro Veronesi je vrhunski pripovjedač. Kritika ga je prozvala književnim Fellinijem obzirom da piše s naglaskom na ironiju života, stoga ne čudi da su mu neka djela, uključujući i Tihi kaos, ekranizirana.

Za isti je dobio i najveću talijansku književnu nagradu Strega (btw, u Italiji je samo Veronesi i još jedan autor 2 puta uspio osvojiti spomenutu nagradu).

Roman je zanimljiv, na momente tragikomičan s pričom koja je definitivno drugačija. Svakako za ozbiljnije čitaće koji ne žure, koji promišljaju i koji cijene dobru književnost.

Jednom sam imala jednog muškarca, volio me na svoj način, ali je puno više volio sebe. Dok me mučio svojim narcis-manipulativnim bićem, a ja sam ga molila da prestane, da ne mogu više, rekao mi je uz podsmjeh-ma možeš ti puno toga još podnijeti.

Bio je to ono što kažu; waka-up call.

Ali često taj call ignoriramo. Opravdavamo. Zašto je to tako?!

Ponekad, u tom moru žrtvovanja i podnošenja, treba odstupiti, treba progutati hrabrost i odustati. Ne moraš se nikome dokazivati, pa ni sebi. Moraš samo preživjeti. A to te ne uče. To ti nisu usadili. Samo borba se prizna. Pogotovo ako si rogata.

Toliko smo željni dokazivanja da prihvaćamo svaku rundu kao da je pitanje opstojnosti. A često nije. Često je samo put prema poništenju. Svog bića, svog jastva, svog mira.

A on je rekao "Da, ali prijat će mi malo mira i tišine. To možeš napisati na mojoj nadgrobnoj ploči."

Tada se Estelle toliko smijala da mu je posve zaslinila jastuk. Kad ju je napustio, plakala je tako silovito da nije mogla disati. Tijelo joj poslije toga više nije bilo isto, nekako se nagužvala i poslije se više nikad nije sasvim ispravila.

"On je bio moja jeka. Sad sve radim tiše nego prije", rekla je ostalim ženama u plakaru".

Čovjek bi pomislio da su Tjeskobni ljudi mog ljubimca Fredrika Backmana ljubavni roman. Ma kakvi.

Iako tu ima ljubavi. Ali ima i satire, pregršt satire tako da se uloviš kako se smiješ na glas.

Drago mi je da još uvijek nisam pročitala sve Backmanove knjige jer kad dolovim neku koju nisam, srce mi zaigra.

Tjeskobni ljudi su mi ispočetka teže išli jer sam mislila-nije ovo tipičan Backman, nije mi po guštu. A onda...

Kratki sadržaj neću pisati. Samo ću vam reći da je totalno otkačen i iznenađujuć.

Nema ništa bolje nego kada te roman iznenadi.

Zato treba dati priliku, rekao bi moj Marić. Ponekad bude i razočaravajuće, ali kad je iznenađenje pozitivno, jao koje veselje.

Sto puta sam napisala koliko volim Backmanovo pisanje. Rijetko tko od ove suvremene ekipe književnika koje čitam, uspijeva preliti toliku mudrost, suptilnu duhovitost, a da ti opet stranice klize s takvom lakoćom kao da čitaš chick lit.

On je jedan genijalac, njegova inteligencija i sposobnost pričanja priča je ogromna.

Čitajte Backmana, poklanjajte ga. Teško da se ikome neće svidjeti.

Čitajući Duge noći u Caxiasu učinila sam baš to. Iako nevoljko uzmem štivo povezano s ratom, diktaturom i grozotama koje izniknu za vrijeme represivnih režima, svaki put kada se prisilim, bude mi drago.

O Portugalu nisam znala puno. Tu i tamo koja putopisna emisija koja spaja ljepote jedne zemlje i hranu na 24kitchen, poneki roman koji te uvede u njihov ležeran i tolerantan stil života danas, to sve da, ali ništa nisam znala o detaljima Salazarovog režima sredinom prošlog stoljeća, o strahovladi koja je tada vladala.

Caxias iz naslova je zloglasni zatvor u koji su bili smješteni svi Salazarovi neistomišljenici, oni koji su se usudili dignuti glas protiv države. Nešto kao naš Goli otok u svoje vrijeme. U Caxias je odvedena i mlada studentica Laura koja je zajedno s mnogim studentima tada pokušavala raznim akcijama osvijestiti i pogurati narod da se bori za svoja prava, protiv diktature i za bolje sutra. Nešto slično kao naše Hrvatsko proljeće.

Mučenja kojima je podvrgnuta su toliko stravična da su nama danas gotovo ne zamisliva. Jedna od glavnih Laurinih mučiteljica bila je Leninha, beskrupulozna i sadistički nastrojena agentica PIDE (tajna vojna policija koja je sijala strah i trepet u to vrijeme u Portugalu).

Zašto je jedna mlada žena izabrala jedan put, a druga drugi, što je satkalo njihove živote i učinilo od njih ono što su postale kasnije, saznajemo u ovom snažnom romanu nagrađivane portugalske književnice Ane Cristine Silve.

Zanimljive, istinite portrete (izmijenjenih imena i pokojeg detalja) čitamo dok čitamo priču o zemlji koja je koketirala s fašistima (iako se s figom u džepu svrstala pod neutralne) i koja je prošla katarzu da bi danas slovila za jednu od onih zemalja u kojima je najlagodnije i najljepše živjeti.

‘Kada se jedna iluzija razbije, skloni smo potražiti utjehu u onome što nam donosi sigurnost.’

Borba između katolika i prezbiterijanaca, protestanata, pa čak i unutar samih, pojedinih redova, poslužila je za mnoga velika djela pa je tako bila i inspiracija velškoj književnici Carys Davies za roman Odlazak.

Iako je sve krenulo od crkvene tematike jer se radnja odvija u 19. stoljeću kada se zbog sustava dodjele župa u Škotskoj pobunilo dvije trećine svećenika te osnovalo svoju Slobodnu crkvu, Odlazak nije roman o navedenim problemima. Odlazak je roman o usamljenosti, roman o samoći i čežnji.

Priča je to o svećeniku koji dolazi na udaljeni otok gdje živi samo jedan stanovnik, dolazi kako bi ga obavijestio da mora odseliti jer otok sada preuzima crkva. Prisilno iseljavanje i otimanje događalo se u Škotskoj skoro 2 stoljeća, a ta teška, ali zanimljiva tematika stvorila je neobičnu atmosferu ovog romana.

Kažu kritičari da je Odlazak dragulj. Apsolutno se slažem. Nema puno dijaloga, radnja nije šarolika lepršava, baš naprotiv, sve se događa nekako mirno, tiho, ali opet intenzivno. U romanu je odlično dočarana energija nenastanjenog, divljeg otoka na kojem se rađa neobično prijateljstvo dvaju muškarca koji ne govore istim jezikom, ali se upoznaju i zbližavaju kroz suživot koji im je nametnut.

Obožavam ovakve priče. Malo naučiš o povijesti, malo si opčinjen ljepotom pisanja autorice, a na kraju roman poluči i onaj moment iznenađenja.

Da li treba napomenuti da je Davies za Odlazak dobila silne nagrade, kako u Škotskoj, tako i van svoje zemlje.

Čitati da bi bili bogatiji.

Rekla bi to Sybil, protagonistica Korespodentice, debitantskog romana kojeg je napisala amerikanka Virginie Evans, a rekla bih i ja. Jer pisana riječ je za mnoge, pa tako i za mene često utočište i terapija, bilo da čitamo neko djelo, bilo da se uhvatimo piskaranja.

Možda iz tog razloga, ali i zbog mnogih drugih, moje oduševljenje ovim romanom ne znam da li je moguće dočarati na pravi način.

Da imam 2 života, ne bi bilo moguće pročitati baš sve što poželim, fali vremena, ali pomislila sam-koja bi šteta bila da mi je Korespodentica promaknula. I stoga, na znanje i ravnanje svim mojim knjigoljupcima; čim prije dograbite ovaj predivan roman.

Obzirom da sam dobrano zagazila u pedesete, razmišljanje o smrti starijih članova obitelji, bolestima, ma svi strahovi i sva preslagivanja života dolaze na red. Baš o tome Evans piše u Korespodentici.

Priča je to o starijoj ženi koja se dopisuje sa svima koji su joj u životu važni (jer prezire telefonske pozive), a ti isti i njoj otpisuju. Tako umjesto klasične priče čitamo pisma, koja smo usput budi rečeno, gotovo svi prestali pisati, posebno rukom, a ne na tastaturi.

Na taj neobičan način upoznajemo Sybil; njezin život, ljude koji ju okružuju, bol gubitka djeteta koja ju guši i bolest od koje boluje i koja ju polako preplavljuje i užasava.

‘Priča’ je toliko prekrasno zaokružena da je doista svaka stranica na svom mjestu, a umjesto patetike dobivamo puno, puno više. Tu je koloplet emocija koje se raspetljavaju te na kraju (neću otkriti kraj ne brinite) zaokružuju na jedan posebno dirljiv način.

Ovo je roman koji nas opet podsjeća da čovjek nije otok, da ne možemo sami i da u odnose, ljubav treba neprestano ulagati. I da si nikad ne smijemo reći-kasno je. Nikad nije kasno. Makar to što dobiješ trajalo 2 dana. 2, ali vrijedna.

Divno, divno, divno. Možda jedna od najljepših knjiga koje sam pročitala zadnjih par godina. Debitantski roman kojeg je Evans napisala u svojim srednjim godinama (ima nade:)) i koji je primio samo hvalospjeve i ugledne književne nagrade. Potpuno zasluženo.

Draga moja prijateljice Lidija hvala ti što me toliko poznaš da si prepoznala koju knjigu mi pokloniti. Malo je reč da sam guštala čitajući kao sto je malo reći, evo sad i pisanim putem, koliko mi tvoje prijateljstvo znači.

I stoga ih treba pročitati sve.

Iako sam mnoge pročitala, Hamneta, čuveni roman M. O’Farrell, nikako nisam uspjevala dograbiti u knjižnici. Draga prijateljica iznenadila me njime na našem ovnovskom ručku gdje smo si darovale tj. razmijenile rođendanske poklone. Nadam se da je moj poklon bio jednako dobar kao njezin. Hvala Dorica Forica.

Pročitala sam negdje da je književnica Maggie O’Farrell kao dijete prebolila teški encefalitis i da je zbog istog počela mucati te da je, tvrdi, dns tako uspješna u slaganju rečenica. Kaže da je često tražila sinonime za teže riječi koje nije uspjevala izgovoriti pa je tako s vremenom smanjila mucanje, a pisane riječi, kojima se posvetila iz istog razloga, dobile su zasluženu svjetsku slavu.

‘Ako se ne možeš osloniti na govorni glas, pisani glas je poput dara’.

U životu svaki ‘nedostatak’ možemo preokrenuti u svoju korist. Svaku traumu, ukoliko joj dozvolimo, možemo iskoristiti da kroz nju rastemo i dobro se nabildamo.

O’Farrell je kao dijete s obitelji izbjegla iz Sjeverne Irske u Britaniju tako da se uz svoju bolest i anomaliju koja je nastala zbog bolesti, morala suočiti i s osudama tj. sumnjičenjima koje su kao Irska obitelj osamdesetih doživljavali u Britaniji.

Sve je to učinilo da Maggie intenzivno osjeća tugu, gubitak, nedostatak, traumu…i sve to pretoči u pisanje. Zbog svega navedenog danas o njoj i ja pišem.

O Hamnetu vam neću otkrivati puno detalja. Morate ga pročitati. Doživjeti. Nemojte prvo pogledati film (iskočit će vam sigurno ukoliko krenete guglati) koji, iako tvrde da je odličan, nikada neće dočarati pisanu riječ ove majstorice.

Hamnet je inspiriran životom i gubitkom sina Williama Shakespearea. Ta obiteljska tragedija poslužila je, pretpostavlja se, kao predložak za čuvenu tragediju Hamlet.

Umjesto da napiše bibliografsku sagu, Maggie O’Farrell nam je poklonila veličanstveni roman koji objedinjuje atmosferu ruralne sredine šesnaestog stoljeća te ljubav i tugu jedne obitelji.

Da li je potrebno dodati da je roman dobio gotovo sve važeće književne nagrade i da je u mnogim zemljama dugo bio najprodavaniji roman godine?!

Jer Hamnet je priča koja dočarava kako iz očaja stvoriti nešto veličanstveno, kako preživjeti kada misliš da je to nemoguće i kako voljeti i žalovati ruku pod ruku.

Iako je protagonistica romana mlada žena čiji glas u knjizi izostaje, o njoj čitamo i saznajemo iz 3 kuta-iz kuta bivšeg ljubavnika (ne može se niti nazvati dečkom tj. partnerom), majke i prijateljice.

Takav pristup pokazuje koliko je zanimljivo kako nas drugi ljudi definiraju te ujedno koliko vlastite patnje svakog pojedinca utječu na doživljaj onog drugog.

Kukuljica je apsolutno pogođen naziv za ovu priču obzirom da se radi o odbacivanju samog sebe kroz proces koji nimalo nije lijep, kako bi postali ono što smo oduvijek osjećali da moramo biti.

E sad, koliko na tom putu imamo pravo na grubost i sebičnost kako bi ‘zaštitili’ svoje biće, to je jedno od pitanja.

Kao što je i pitanje da li je povlačenje od odnosa, ljudi kako bi taj isti odnos zamijenili s virtualnim svijetom nešto što nam može donijeti istinski mir i zadovoljstvo?! A to je nešto što, vjerujem, mnogi rade u današnje ludo, virtualno vrijeme.

U svakom slučaju, filozofska knjiga koju treba pročitati kako bi malo promišljali o budućim koracima za svoju autentičnost, ali da ipak ostanemo u miru s drugima.

Britanska književnica Anna Metcalfe u svojim pisanjima istražuje temu identiteta, ženskog tijela i slobode. Kukuljica je njezin prvijenac (prije njega bavila se formom kratke priče) koji jako lijepo sve navedeno zaokružuje te je zbog svoje psihološke dubine zaradio ovacije i publike i kritike.

Par koraka dalje, prije pedeset i tri godine, u matičnom uredu (jer u katedrali u to vrijeme vjenčanje nije bila opcija) vjenčali su se mater i otac.

Korčula je stoga od velike važnosti svima mojima, na njoj počivaju i baba i dida i puno naših, na žalost prerano otišlih.

Korčula je u svijetu poznata kao rodno mjesto Marca Pola, ali mnogi ne znaju da još jedna legenda kaže kako je Bog mora Posejdon ovdje doveo svoju voljenu nimfu Korkyru koja je imala prekrasnu crnu kosu i po kojoj je naš biser dobio ime.

Od tuda, možda, i kreće priča Korkyra Nigra ili Crna Korčula, a nešto ima veze i s gustim šumama hrasta crnike i bora.

Ta divna ‘crna’ zemlja na Korčuli danas daje svjetski poznata i priznata BIJELA vina, obožavani Pošip i Grk.

Iz tisuću razloga i još malo više, na Korčuli smo najsretniji.

Ili

‘Opiši prvi predmet koji si ikad volio’

Što mislite, kada bi vam netko na prvom dejtu postavio ova i još nekoliko sličnih pitanja, da li bi se ulovili u razmišljanju kako je ta osoba vama suđena jer, mora biti, da takav interes za vas i emocije koje su pritom probuđene ne mogu biti slučajne?!

Međutim, po jednoj fiktivnoj studiji iz romana Wellness, navedena pitanja osmišljava doktor u cilju istraživanja kako bi kod kandidata na spoju, kojima bi se ta pitanja postavila, potaknuo naklonost, pa čak i ljubav.

Dr. Sanborne je to nazvao ‘scenarij za ljubav na prvi pogled’.

Ovo je samo jedna mala crtica zanimljivog romana Wellness, nagrađivanog američkog pisca Nathana Hilla, koji je ovim djelom zaradio ovacije u književnim krugovima, a u Francuskoj je Wellness proglašena za najbolju američku knjigu prevedenu na francuski jezik.

Radnja prati mlade, usamljene i buntovne studente Elizabeth i Jacka, njihovu silnu težnju da pronađu svoju ‘bolju polovicu’ te kasnije njihov odnos kroz tipične životne probleme braka i obitelji.

Na koliko toga možemo utjecati, a koliko toga nam je usađeno odgojem i traumama, situacijama iz djetinjstva?

Koliko stvari u životu određuje svjest, koliko duboko skriveno u nama i placebo (kada želimo vjerovati da je nešto dobro za nas jer nam je tako sugerirano), pa malo priče o algoritmima i suludom svijetu interneta, swinganju tj. otvorenom braku i da li je moguć (možda zbog ovoga netko posegne za knjigom), vortexu, zakonu privlačnosti…

Sve su to mnoge zanimljive tematike oko kojih je genijalac Nathan Hill isprepleo priču vrlo znakovitog naslova, služeći se raznim sociološkim, psihološkim i kojekakvim drugim istraživanjima.

Vjerujem da će mnogima ove opservacije biti zanimljive jer su zaista odlično obrađene, dok u biti čitate (na prvu to mislite) ‘samo’ o odnosu dvoje ljudi.

Iako knjiga ima 500 stranica, nemojte se obeshrabriti. Možda, kada dođete do zadnjeg poglavlja, shvatite da vam je bila potrebna.