Čudo koliko čovjek ima snage

Točno se sjećam osjećaja koji sam imala u kostima kada sam, s pogledom na Prokljan, pisala ove riječi. Tada sam mislila da ću radikalnim zaokretima u životu (po ne znam koji put) staviti točku, barem do nekog novog poglavlja koje neće biti baš odmah iza ugla. Kad ono...

Opet te život razvuče, rastuće i nauči lekcije koje još nisi savladala. Umorna od svih promjena, ali samo u trenutku, za mjesec ili godinu, narasteš da je to čudo. Time se moram hraniti.

Nevjerojatno ovaj gore dijeli karte, nevjerojatno, ali tko mi kriv kad sam iz kartaške familije, familije koja pristaje na novu partiju, nadajući se dobrom talonu, uvijek nadajući se pobjedi. I nekako bude. Posloži se. Ako i ne, moći ćemo reći-bila je dobra igra, borba do zadnjeg. Kao ono kada u trećem setu izgubiš u tie breaku.

Čudo koliko čovjek ima snage i volje za novo sutra.