Što ti biti ljubavnica čini

'Ljude ne volimo zbog njihova ugodnog karaktera i rijetko ih kada preziremo zbog njihove zlobe. Ester kod Olofa nije privlačila zloba, nego pogled na ono što je svjetlucalo u pijesku, ono što je samo trebala izvući na površinu. Nije voljela Olofa zato što ju je loše tretirao, nego zato što joj je bilo toliko lijepo kada to nije činio.'

O genijalnoj Leni Andersson, nagrađivanoj i hvaljenoj švedskoj spisateljici već sam pisala. Njezin roman Namjerno zanemarivanje oduševio me ne samo zbog teme (kada žena izgubi glavu tj. sebe zbog drugog, tko to nije doživio neka baci kamen prvi) već zbog nevjerojatne sposobnosti da tako važnu temu obradi na tako dubok i slojevit način. Nije stoga čudno da je Andersson u svojoj rodnoj zemlji dobila najveću književnu nagradu i za spomenuti roman i kao glas razuma u ovim iracionalnim vremenima.

Sada me oduševio 'nastavak' romana, Bez osobne odgovornosti, gdje ista protagonistica koja je ovdje malo starija, ali ne i puno mudrija, opet odabire pogrešnog partnera tj. ljubavnika i tako još jednom sabotira sebe na sve moguće načine kako bi se domogla mrvica ljubavi. Oduševilo me i kako prikazuje ostale odnose, one prijateljske, koji se odvijaju paralelno s toksičnom vezom, a čija je dinamika uvijek vrlo slična (prijateljujem s onima koji mi govore ono što želim ćuti, a ne ono što zaista misle, a ostale mičem od sebe).

Što znači biti druga, biti ona koja čeka i živi za rijetke trenutke ljubavničkih susreta, tako je dobro secirala ova švedska književnica da se jednako možeš poistovjetiti, suosjećati u mnogim situacijama, ali i ljutiti i osjećati frustirano što 'ne zna pametnije, bolje'. Kada se toliko jako stopimo s romanom to je znak da je romanopisac pogodio u sridu. I ne mora ti pritom tema biti bliska, poznata, uopće ne, trebaš samo suptilno biti uvućen u priču, a Andersson to radi fenomenalno. Kako bi se reklo, ovu spisateljicu voli i publika i kritika. Ja definitivno.

'Kao i sve drugo, osjećaj ljubavi pati od nepromjenjivih principa evolucije. kad se nađe pred problemima, mutira kako bi preživio promjenu okolnosti jer, kao i sve što živi, prvenstveno želi opstati. Ljudi žele biti voljeni. Ester Nilsson je radila sve što je morala i zanemarivala sve što je morala zanemariti kako bi i dalje mogla voljeti Olofa Stena.'