Živimo raširenih krila

Čarobno jutro zadnjeg dana godišnjeg. Mir, tišina, Lilo se još nije pošteno razbudila, umorna od iznenadnog, jučerašnjeg plivanja, moja prija spava, čak i cvrčci još drijemaju.

Pijem tursku, zbrajam misli, donosim odluke. Za nove početke koji neće biti lagani, za novi život koji me čeka.

I sretna sam. Nekako spokojna. Ovo ljeto sam puno toga mislima odradila, puno toga pospremila u ladice na dohvat ruke.

Lijepo je imati mogućnost planiranja.

Dok tako putujem željama i odlukama, razmišljam o svojoj Lovorki. ‘Ja ti Nana ništa više ne planiram’. Rekla mi je to prije nekoliko godina. Nebo joj je poklonilo malo više vremena nego što je mislila da će dobiti, puno premalo za sve ćemu se nadala da će doživjeti.

Živimo sada. Živimo raširenih krila. Otvorenih srca. Živimo jer oni koji su to silno htjeli pa morali otići iznenada, sve bi dali da mogu.

I ne samo zbog njih. Živimo zbog sebe, jer to dugujemo ovom zemaljskom daru.

Radimo planove, veselimo se izazovima. Tko zna što će nam sve budućnost servirati, budimo gladni novih mogućnosti. Budimo dječje zahvalni što mogućnost uopće imamo.

Neka nam je dobro ovo čarobno jutro