Život od nas traži mnogo više od dobrih ocjena

Bernardine Evaristo prva je crnkinja koja je osvojila nagradu Booker za roman Djevojka, žena, drugo (roman koji me nije izuo iz cipela kao mnoge), a to je, prije 4god., bila važna prekretnica za britansku književnu scenu. I ne samo britansku. Žena koja definitivno ima snažan glas, čiji se aktivizam za ženska prava, prava svih diskriminiranih, rasno i rodno, čuje na široko i na daleko, kroz njena djela, kroz njezin rad na svim frontovima.

Kroz svoj Manifest, knjižicu koju su meni poklonile moje vježbačice jer znaju za moju ljubav prema pisanoj riječi, Evaristo priča o svom životu, svojim idealima, uvjerenjima i aktivizmu naravno. Odrasla u mnogobrojnoj obitelji gdje je majka, bjelkinja, engleskinja, usprkos svim protivljenjima obitelji i tada, sredinom dvadesetog stoljeća konzervativnog i rasno podijeljenog društva, odabrala crnog muškarca, nigerijca za svog supruga, bila je dovoljna da pokrene lavinu nepravdi i borbe u maloj Bernardine. Naime, Engleska je tek 1965. proglasila rasizam nezakonitim, ali su naravno trebale još godine da se zakon uistinu i sprovodi, barem do neke mjere.

Bernardine Evaristo je žena koja je u tom metežu tražila sebe, kao umjetnica, kao ljubavnica (da li se odlučiti za žene ili muškarce, kako odabrati partnera koji nije toksičan…), a kasnije i kao spisateljica, predavačica, borac za jednakost. Sve je svoje borbe pretočila u Manifest, tanku knjižicu koju će voljeti svi koji vole snažne biografije ljudi koji su krenuli s margine, priče o ne odustajanju i odvažnosti, ali prije svega one koji ljube književnost i imaju potrebu za pisanjem.

‘Da su me sa šesnaest godina pitali koja je od mojih kolegica predodređena da postigne uspjeh u karijeri, rekla bih odlikašice. No svi naučimo na kraju da život od nas traži mnogo više od dobrih ocjena. Borba i razočaranje u ranom životu mogu usaditi snagu i odlučnost koji inače ne bismo dobili. Mladi ljudi misle da im se budučnost izjalovila ako nisu akademski uspješni, no poznajem ljude koji su bili odlični studenti, ali su im karijere rano počele stagnirati ili propale, kao i one koje akademski neuspjeh nije spriječio da postignu velike karijere, možda baš zato što im je bila muka dok su bili mladi. Isto je s umjetnošću-treba nam rano razočaranje da razvijemo otpornost koja će nas učiniti nezaustavljivima. Život nam postavlja prepreke. Nikome ne ide sve glatko i premda se nitko ne želi mučiti, jedino tako možemo izgraditi otpornost.’