Biti žena uvijek će značiti dodatni teret

“Djevojčica je.”

“A! Pa to je isto lijepo.”

Roman Djevojčica francuske profesorice književnosti i spisateljice (čija su djela prevedena na tridesetak jezika , i naravno nagrađivana) močan je roman koji treba pročitati što više ljudi. Namjerno ne pišem žena ili muškaraca jer ga moraju pročitati baš svi. Ujedno, mi koje imamo kćeri, trebale bi svojim kćerima pokloniti ovu knjigu u godinama njihove prave zrelosti, da promisle, da se zapitaju, da se zauzmu za sebe. Utopistički bi bilo reći da ga treba pokloniti i sinovima jer se bojim da bi to štivo za njih bilo previše nedokučivo (čast izuzecima), ali umjesto darivanja, ajmo sa sinovima pričati što znači biti djevojčica, kći, žena, majka…Jer točno o tome treba pričati i točno o tome pripovjeda spomenuti roman.

Ima djelova koji su mučni, zato jer su ogoljeni do kože, ima djelova koji su tragi komični, ali nema stranice, nema odlomka koji ne progutaš s uzdahom i o kojem ne razmišljaš, a u nekima se i pronađeš. Iako smo daleko dogurali sa ženskim pravima, iako su danas ženama mogućnosti neusporedive nego našim bakama, biti žena uvijek će značiti dodatni teret, dodatnu brigu i dodatni trud koji moraš uložiti da bi se dokazala, da bi se ostvarila.

Molim vas pročitajte Djevojčicu i kad god vam se za to ukaže prilika, zauzmite se za sebe i sve one koje to na žalost nisu u mogućnosti.

“Imate li djece?” pita gospodin.

“Ne”, odgovara moj otac. “Imam dvije djevojčice”