‘I sve će ovo biti jučer...’

‘On je naš, ne tuđi. Taj neki Život o kojem svi pričaju. Jedan jedini kojeg imamo. I tu je, strpljivo nas čeka da zarijemo šake u njega i istisnemo sav slador. Ako ga ne popijemo, ukiselit će se. Ne može to dovijeka trajati. Na rubu je suza taj naš Život, kako odmičemo iskustvu. Ako ga ne iskoristimo, onda nije ni imao smisla. A nema teže stvari nego kasno spoznati da si sam sebe potratio. Bolja mjesta nisu poviše nas. Bolja mjesta jesu u nama.’

Danijela Crljen napisala je svoj prvijenac Strah od kupine. Za roman sam prvo saznala na stranicama Julijane Matanović (odmah zaključivši da je vrijedan čitanja kada ga ta žena hvali, btw, ona ga je i uredila, ali ne hvali zbog toga), a onda me nazvala i moja draga Dora Fila Butković i rekla-Nanek, ti ovu knjigu moraš pročitati. Nosim ti ju na kavu.

I ne da sam morala, ja sam tu knjigu progutala kao što gutam najdraže sočne marelice. Koja divota od priče. O generacijama jedne obitelji u Splitu i okolo Splita (jedva čekam da ju mater dograbi u ruke, guštat će jer će ju odvesti u doba gimnazije u Splitu, u neka njena vremena, na neka njena mjesta o kojima uvijek sa sjetom govori), ali osim što Danijela Crljen ima fenomenalan smisao za pričanje i sudaranje s prošlošću, ona ima jedan stil pisanja u koji sam se totalno, izbezumljeno zaljubila. Tako opijena, jer upravo sam zgotovila (na žalost) posljednje retke, mogu sa sigurnošću zaključiti-najljepši roman koji sam pročitala u posljednjem desetljeću. Toliko me ispunio, toliko prisjetio moje obitelji, moje obiteljske prošlosti po mojim najdražim otocima Braču i Korčuli, none, nonota, dide, babe, svega dobroga (i lošega jer i to je život) da sam ćutila i mirise i okuse, ćutila sam sve njih tako živo i snažno kao da sam opet ono ricasto, vražje dite.

Ne da ću vam reći da pročitate Strah od kupine, reći ću vam-kupite ovaj biser. Poklonite ga i sebi i svojima doma.

‘I sve će ovo biti jučer...’