Ima li smisla biti živ, a ne pomagati drugome?!

Ne mogu vam opisati koliko me ova malena knjižica od kojih stotinjak stranica oduševila. Na tako ‘malo’ stranica, sažeto je sve; priča koja te tjera da se zamisliš, povijest o kojoj nisi ništa znala te onaj osjećaj ispunjenja kada na kraju sklopiš korice. Jeste li znali (ja nisam) da su u Irskoj između 18. i 20. stoljeća postojale Magdalenske praonice, institucija koju su vodile protestantske i katoličke časne, a u kojoj su se prisilno nalazile djevojke koje su nešto skrivile, od tinejdžerskih trudnoća, do ne prihvatljivog (za obitelj) ponašanja, djevojke s mentalnim poteškoćama, djevojke ‘lakog’ morala…

Procjenjuje se da ih je tamo bilo zatvoreno preko trideset tisuća, a sve se otkrilo početkom dvadesetog stoljeća kada je taj red bio pred bankrotom te su bili prisiljeni prodati zemlju na kojoj je kasnije pronađeno skoro dvjestotinjak grobova. Srećom, uspjele su svjedočiti mnoge preživjele, zatvarane i zlostavljane žene, a jedna među njima bila je i nesretna Sinead O’Connor koja je na žalost, puno godina kasnije, vjerojatno zbog svih strahota koje je tamo doživjela (bila je zatvorena 18mjeseci zbog obične krađe i adolescentske neprilagođenosti rastavljenih roditelja) oduzela svoj život.

Tragično je da se država Irska nije željela mještani u poslove crkve, ali crkva je i kod najmanje sumnje tvrdila da su djevojke tamo našle utočište i potreban dom. Puno rođene djece od ‘nepodobnih’ majki (navodno njih preko dvijetisuće) prodano je bogatim parovima u Ameriku. Irska vlada isplatila je golemu naknadu preživjelim ‘Magdalenlama’ iako to naravno nije nikakva utjeha niti kompenzacija.

Te sitnice je roman omaž ovoj tragediji. Roman koji je ušao u finale Bookera 2022., roman koji je izuzetno snažan i važan. Kroz ovu priču ćete preispitati sami sebe koliko puta ste se pravili da ne vidite i ne čujete kako bi sačuvali svoj mir, koliko je nepravde na ovom svijetu koju čine oni kojima bi nepravda trebala biti nešto strano te koliko bi svak od nas trebao, mogao učiniti pa makar ta djela bila samo kap u moru, ovaj svijet boljim.

Claire Keegan nagrađivana je irska književnica. Njeno pisanje uspoređuju s Čehovim, s W. Trevorom…Ukoliko sve što sam napisala nije dovoljno za staviti Te sitnice na popis za čitanje, ne znam što je.

‘…ima li smisla biti živ, a ne pomagati drugome?! Je li moguće da nastaviš postojati sve te godine, desetljeća, čitav jedan život, i da nijednom ne budeš dovoljno hrabar i suprostaviš se nečemu, i da se i dalje nazivaš kršćaninom, i u ogledalu pogledaš samom sebi u oči?’