Ispričat ću vam priču...

Ispričat ću vam priču o jednoj ženi. Bila je u naizgeld skladnom braku. Braku gdje je sve svoje težnje i ciljeve podredila njemu i djeci za bolje sutra. Bila je divlja, ali i tu divljost je zatomila. Godine su prolazile, mater joj je znala reći-nisi sretna, ona bi se uvrijedila, svađalačkim tonom negirala. Ali duboko, duboko u svojoj nutrini, znala je da nešto nije kako treba.

Akupunktura, homeopatija, razni preparati za pomoć organizmu koje je vapilo za pomoć, na sve je davala novac i vrijeme, vjerujući da će joj pomoći. Ali nije. Alergije su se gomilale, 5-6 upala sinusa godišnje koje nisu prolazile niti s najskupljim preparatima, bolovi tu i tamo, svega je bilo. Mučno se rastala s dijagnozom bolesne štitnjače, bilijarnog gastritisa, iritabilnog kolitisa, završila na operaciji glasnica (jer, kako njen fonijatar kaže, ovo što vam je naraslo, raslo je godinama, kako ste uopće mogli govoriti, a ona je znala da gotovo da i nije govorila i zato je ta tvorba bila tu).

Jurila je da posloži život sebi i djetetu, doživjela je takva i prometnu u toj suludoj jurnjavi, ležala u gipsu 2 mjeseca, u nemogućnosti da radi i zaradi za ionako (sada) skroman život. Dijete je od cijelog kaosa puberteta i roditeljskih prepucavanja podivljalo, svašta radilo da naudi sebi i svojima. I tada je, vrhunac svih bitaka, završila na hitnoj, u anafilaktičkom šoku od tune (koju je do tada jela normalno, gotovo svakotjedno). Čupali ju tamo satima, takvu reakciju, a iznenadnu, nikad, rekli su, vidjeli nisu.

Godine su prolazile. Terapija po terapija, dijete i ona su se oporavljali. Kćer je primirila demone, konačno završila srednju, čak upisala i fakultet. Ona u novom suživotu s čovjekom koji joj je pružio ruku kada je visila s litice, kada ju je bilo gotovo nemoguće voljeti, on ju je baš takvu, raspadnutu volio.

Dobila je sebe natrag, dobila je novi život, ne na poklon, za njega se izborila. Jučer je rekla svome čoviku-ajde da odemo izvaditi krv, da vidim da li mi ta alergija na tunu i dalje postoji. I bila je negativna. Znala je da će biti. Jer je bila u miru. Kao što je znala da će se i svi gastritisi i kolitisi i štitnjače ovog svijeta primiriti. I da će sa svojim glasnicama najglasnije pjevati. Jer tako to ide kada počneš slušati sebe. Tako to ide kada se tvoje biće ne buni.

Sinoć je čak i nazdravila Malvazijom koju i ne ljubi, ali zato jer je od srca poklonjena, uz sushi s tunom, da tunom, halapljivo ga je pojela, ne očekujući nikakvu tjelesnu reakciju osim smijeha. Onog iskrenog.