Ljuti me što se u struci ne želi priznati da nešto ne znamo

Baš sam sada ljuta. Jutros mi je na postnatal došla jedna mlada, friška mama koja je vježbala neko vrijeme taj isti program u jednom relativno poznatom Zgb studiu. Kada sam ju pitala kolika joj je bila dijastaza na zadnjem mjerenju, ispostavilo se da za dijastazu nikada nije čula, nitko ju ništa nije pitao, a ne samo da nije izmjerena nego nikada na satu postnatala nije spomenuta, kao niti na koji način disati u oporavku nakon trudnoće i poroda, kako na pravilan način aktivirati duboke mišiće trupa kako bi se zaliječila razdvojenost prednjih mišića trbuha, kako kontrolirati intraabominalni pritisak i da ne nabrajam dalje.

Ljuti me što se u struci ne želi priznati da nešto ne znamo, da se nekim područjem ne bavimo. Nedavno me jedna žena tražila da radim s njom po principu Crossfita. Iako o fitnessu znam dosta, završila sam puno edukacija kao i usmjerenje fitness na Kineziološkom fakultetu pod mentorstvom prof. Metikoša, naravno da sam ju uputila dalje. Jer se tim područjem ipak već godinama ne bavim.

Kako će nas vježbači respektirati ukoliko iza našeg rada ne stoji znanje i samo znanje?! Mnoga velika imena fitnessa poslala su na moju adresu mnoge trudnice i friške mame. Zar je to sramota?! Kasnije sam ih ‘vratila’ u ruke ‘starih’ trenera zdrave i funkcionalne da se bave programima večeg intenziteta.

S naglaskom na zdrave i funkcionalne. To bi nam svima treba biti glavni cilj.