Ludost je višak tuge

‘Ludost možda nije ništa doli višak tuge i samo joj treba dati oduška.’

Tako piše Jocelyne Saucieru u svom predivnom, toplom romanu Pljuštale su ptice, romanu koji se okitio velikim brojem književnih nagrada i romanu po kojem je snimljen i istoimeni film (koji još nisam pogledala, ali svakako namjeravam). Ova kanadska spisateljica i novinarka počela je pisati beletristiku u kasnim četrdesetima. I odmah izazvala oduševljenje kritike i zaljubljenika u pisanu riječ. Njezino pisanje je vrlo nježno, mekano, a opet, ponekad, zabije kolac oštro, baš onako kako treba. Tako je i u ovom romanu, Pljuštale su ptice, gdje je fantastično secirala pitanje slobode i vlastitih izbora. Jer priča je to o trojici staraca koji pobjegnu u gorje, u šumu, promijene imena, sakriju se od svijeta koji ih je gušio, tragedija koje su ih obilježile i života koji im je donosio više tuge nego zadovoljstva. U toj šumi, u te 3 kolibe koje su nastanili, oni konačno žive po svom, dobiju priliku biti slobodni, mirniji i ispunjeniji nego ikada do tada.

Nema čovjeka na ovom svijetu, pretpostavljam, koji jednom nije poželio učiniti isto, pobjeći da li na neki daleki otok ili se sakriti na vrh planine. Težnja za mirom i potreba da se otkinemo od okova suvremenog života, u svima je nama, pogotovo kako nam vrijeme curi. Ali, rijetki tu potrebu sprovedu u djelo. A meni je to fascinantno i vrijedno klanjanja. Između ostalog, zato je ovaj roman toliko snažan. Daje ti nadu da je tvoja riječ, tvoja odluka ipak posljednja i puno važnija nego sve ono što ti je nametnuto.

‘Kada patnja obuzme čovjeka, ne ostavlja mu prostora ni za što drugo. Viđala sam muškarce i žene koji su toliko patili da su čak zavoljeli svoju patnju, njegovali je i dodavali joj nove boli.’