Ne okrećimo leđa bolesti

4. veljače je Međunarodni dan borbe protiv raka. Ne poznam osobu koja u svojoj obitelji nije imala nekoga tko se borio s nekim oblikom tumora. Gotovo da ne znam osobu koja nije izgubila nekog u svojoj blizini zbog te zloćudne beštije (kako je moja L znala reći) i gotovo da ne znam čovjeka koji u ovom trenutku nema u blizini nekoga tko se ne bori.

Ne znam da li ćemo doživjeti lijek koji će liječiti ovu stravičnu bolest koja oduzima dostojanstvo i ljude natjera da se puno prerano oproste od svojih voljenih. Nadam se. Nadamo se svi.

Nema dana kada ne mislim na svoju prijateljicu koja nas je zbog snažnije beštije napustila prije pola godine. Da, pola godine je već prošlo. Provlači mi se kroz snove, kroz jutra, nalazim ju među štandovima s kumicama na Kvatriću, pronalazim ju u zajedničkim pjesmama, uspomenama.

Mislim da život nakon velikog gubitka ne može biti isti. Nešto se iz temelja promijeni, nismo ni blizu ono što smo bili jučer. Ima nešto u toj tuzi, u toj boli opipljivo, možda zato jer se prilijepi za tebe i ne pušta. Vrijeme malo toga popravi. Čak se i ne navikneš na prazninu. Samo sa svim uspomenama, sjećanjima, tugom, živiš dalje jer moraš i jer se podsjećaš, obzirom da si zdrav, da nemaš pravo drugačije.

Duboko vjerujem da su nam u životu sve lekcije dane da kroz njih učimo i rastemo. Pogotovo one loše, one teške. Zahvaljujem mojoj garavoj što me puno toga naučila i što zbog Nje i svega što je prošla, na ljude, na prijateljstvo, na život danas gledam puno bistrijim očima.

A ti lipa moja gore iznad oblaka, nadam se, vjerujem, gledaš i paziš na mene.

4. veljače je Međunarodni dan borbe protiv raka. Ne okrećimo leđa bolesti. Budimo tu za one koji nas najviše trebaju