Ne zavidim današnjoj mladosti

Ne zavidim današnjoj mladosti. Nemaju sitnih želja, nemaju velika iznenađenja, nemaju potragu za odgovorima. Sve im je dano, sve im je na izvolte, svaki odgovor dostupan u svakom trenutku.

Ne zavidim današnjoj mladosti jer nikada neće znati koliko je na primjer lijepo čekanje, kako je čekati danima, tjednima pismo. Loviti poštara po ulici s pitanjem da li ima što za Milatić. Nikada neće znati za ono uzbuđenje kada telefon zvoni, a ti iz svoje sobe prisluškuješ što će tvoja mama reći onome tko je nazvao, da li će zabraniti razgovor, jer po njenom nemaš vremena za razgovor obzirom da nisi izvježbala onu etidu za sutrašnji sat klavira, ili će te s podignutom obrvom pozvati da se javiš, a kasnije rešetati pitanjima.

Mladi danas nikada neće znati kako je kad si nešto silno želiš, svjesna da je gotovo nemoguće da se želja ostvari pa živiš u mašti i na stranicama Modre Laste i Brava. Nikada neće znati za ono ushićenje kada jedna osoba u razredu dobije od strica iz Njemačke konzervu kokakole ili olovku s mirišljavom gumicom ili nešto slično, poželjno, a mi fascinirani i željni svega, stojimo kao vojska i salutiramo, divimo se nedostižnom.

Kako im objasniti da su svi odgovori ležali na nepreglednim policama knjižnica u koje smo odlazili da bi satima prepisivali rukom (koja bi se svako toliko ukočila) iz debelih, sitno pisanih i tvrdo uvezenih knjiga, tekstove za sutrašnji rad koji si morala predati. Nisi odgovore mogla dobiti jednim klikom iz komocije svoga kreveta.

Kada nisi znao, ako su ti starci negdje otišli, kada će se i vratiti, a ti si kući, naravno bez njihovog znanja i odobrenja, pozvala prvu školsku ljubav. Mješavina uzbuđenja i isčekivanja.

Nema mobitela da kao fol nazoveš sa smiješnom isprikom kako bi provjerila da li su krenuli.

Ajde ti sad ispičaj svojoj djeci kako je bilo slaviti, putovati, ljubiti, a da o tome nitko ništa nije znao ukoliko si šutila. A šutila si jer nisi imala potrebu dijeliti, osim možda pišući u dnevnik kojeg si brižno skrivala od obitelji.

Da smo živjeli od trenutka do trenutka, a u onom međuprostoru događalo se more života. Međuprostor bio je sve samo ne površan.