Oda posljednjem romanu obožavanog Marqueza

Na desetu godišnjicu smrti mog voljenog pisca Gabriela Marcia Marqueza objavljen je njegov posljednji roman Vidimo se u kolovozu, roman koji je napisao prije nego što ga je bolest, koja mu je kočila umne sposobnosti, potpuno onemogućila da dalje piše.

Marquez je inzistirao da roman nikada ne bude objavljen (‘ova knjiga ne funkcionira, treba ju uništiti’, napisao je kao napomenu u svoje bilješke), ali srećom, sinovi su se na njegovu molbu oglušili, djelo objavili, svijesni da će im Marquez s onoga svijeta možda zamjeriti, ali sigurni da mnogobrojno čitateljstvo zaljubljeno u riječi ovog velikog kolumbijskog pisca sigurno neće.

Malena knjižica od niti stotinjak stranica grijala mi je dušu 2-3 popodneva. Priča je to o ženi koja na pragu svojih pedesetih jednom godišnje posjećuje otok gdje je sahranjena njezina majka (iako nikada nije saznala zašto je majka na tome inzistirala, obzirom da s otokom nisu bili rodbinski povezani) te tamo iz godine u godinu ulazi u razne ljubavničke avanture za koje, naravno, nitko ne zna.

Ona je žena koja je do tada bila vjerna svome suprugu, u skoro trideset godina njihova braka, iako nikada nije uspjela saznati da li je suprug, koji je slovio za velikog šarmera, bio jednako vjeran njoj. Na to pitanje čak nije bila sigurna da li je željela dobiti, saznati odgovor.

Preispitivanja u trenutku kada smo dvije trećine, a možda i više od svoga života odradili, potreba da u tim kasnim godinama ponovno osjetimo zanos i požudu, da nas se vidi, temelj su ovog, meni divnog romana.

Naravno da Marquez ima i snažnija djela, naravno da dubina teksta nije kao npr u Ljubav u doba kolere, jednog od mojih najdražih romana svih vremena, ali ta jednostavnost i poetičnost koju imaju samo najveći, ipak se osjeti na svakoj stranici.

Hvala sinovima što ga nisu poslušali.