Postporođajna depresija je stravična zvijer

Jednom davno dobila sam zahtjev za poruku na messenger od muškarca kojeg ne poznam, a obzirom da takve poruke ne otvaram, srećom, prvih nekoliko riječi nagnalo me da to ipak učinim (znate kako se u tim zahtjevima vidi par redaka, ali ne i cijela poruka). Ugl, taj muškarac me molio da njegovu suprugu primim na Postnatal, program koji je usmjeren na žene nakon babinja, gdje mame dolaze sa bebicama pa na taj način pokušavaju rehabilitirati svoje tijelo nakon poroda, ali i svoju psihu, bondajući se sa drugim mamama i njihovim bebicama.

Obzirom da je to bilo prvi puta da me neki muškarac zamolio za navedenu stvar, nemalo je reći da sam bila iznenađena. Da ne duljim puno, razmijenili smo brojeve (molila sam da se supruga ipak javi, da ne zovem ja nju), supruga je nazvala kroz koji dan, plaha, nije puno pričala… Uspjela sam ju pridobiti na prvi, ogledni sat. Vrlo tiha, povućena žena, njena interakcija s drugim mamama bila je skromna, sa bebicom jednako takva, ali dolazila je svaki ponedj. i četvrt., snijeg, minus, kiša, ništa ju nije spriječavalo. Trudila sam se kao trener nenametljivo biti malo više prisutna oko nje, diskretno ju motivirajući kroz vježbe i razgovor. Osjećala sam ju. Tako su mjeseci prolazili.

Nakon nekog dužeg vremena, ta mlada mama se malo opustila, malo više komunicirala, ali i dalje sa nekom zadrškom, u tragovima. Kada je dijete navršilo godinu dana, a žena se morala s porodijnog vratiti na posao, nakon našeg posljednjeg sata, kada su sve curke s kolicima već izjurile iz dvorane na svoju uobičajenu kavicu i druženje, prišla mi je i ispod glasa, gledajući me ravno u oći rekla-Nana hvala ti. Ne znam kako bi izgurala ovaj period bez tebe. Sama sam sa sinom od kada se rodio, po cijele dane, suprug dolazi tek kasno navečer. Nisam bila dobro, sve dok mi ponedjeljak i četvrtak nisu unjeli tračak svijetla u život. Hvala ti na ovome što radiš.

Postporođajna depresija je stravična zvijer. Prikrade ti se iza leđa dok ne očekuješ. Mislim da se o tom problemu premalo piše, da se žene koje nisu, po rođenju djeteta, sretne, vesele, ushićene i razdragane što su postale majke, prečesto okrutno stigmatizira. Najteži period života svake majke zahtjeva ogromnu podršku i pažnju. A mnoge to nemaju.

Ubij se ljubavi je proza pisana o ovom problemu na najiskreniji, najbolniji način. Takvih romana, iako su izuzetno teški i nisu štivo za plažu, treba biti puno, puno više. Hvala Ariani Harawicz, argentinskoj spisateljici, koja je za ovaj roman bila nominirana za nagradu Man Booker International 2018. (uz mnoge druge nagrade), hvala književnici koja nevjerojatno osjeća žene. Čitajte, pričajte…