Priča o djetinjstvu koje to nije bilo

Francesca Marija Benvenuto je talijanska odvjetnica, doktorirala na kaznenom pravu, odrasla u Napulju. Ali Benvenuto je svojim prvijencem Baš ljubav postala i respektabilna književnica.

Obzirom na svoje iskustvo u kaznenom odvjetništvu s maloljetnim prekršiteljima plus iskustvo njezine majke koja je radila kao učiteljica u zatvoru za maloljetnike, Benvenuto je napisala snažan roman o izgubljenom djetinjstvu i životu mladih Napuljskih delikvenata.

Zeno ima petnaest godina i odrastao je u zloglasnoj četvrti Napulja gdje vlada commora i teško siromaštvo. On ne poznaje bezbrižnost djetinjstva, njegova majka zarađuje za život prodajući sebe, otac, nasilnik i kriminalac odavno je u zatvoru. Logičan slijed njegovog života (kako sam kaže dok na nagovor svoje učiteljice u maloljetničkom zatvoru ispisuje autobiografske crtice) bilo je dilanje već s dvanaest godina, odrađivanje sitnih poslova za lokalne mafijaše, a zatim i ubojstvo zbog kojeg i završava među zatvorske zidine zloglasnog Niside, maloljetničkog zatvora na otoku pored Napulja.

Način na koji je ova odvjetnica, književnica prenjela tužan i težak život ovakvih pojedinaca, nikoga neće ostaviti ravnodušnim. O Zenu razmišljaš, sa Zenom suosjećaš. Jer nismo svi rođeni privilegirani i s jednakim mogućnostima.

I da, reći ćemo da uvijek postoje izbori, i to je točno, ali ukoliko je glavni izbor čuvanje vlastite glave na ramenima već s petnaest godina, pritom ne znajući za bolji život, stvari se ipak preslaguju u drugom smjeru.

Paradoksalno, Zeno se u zatvoru veseli što barem ima prozor, makar s rešetkama. Jer u svojoj buži, kako zove dom od 15m2 u rupi bez prozora, gdje su živjeli on, majka i sestra, prozor je bio tek san.

Brilijantno, inteligentno, izuzetno zanimljivo štivo. Pogled na jedan drugi svijet i glas jednog djeteta koji to nikad nije bio i koji nam taj (daleki) svijet pokušava približiti.