Privilegija je raditi sa ženama u potrebi

Kada sam se s osamnaest godina spremala za upis na Kineziološki fakultet, san je bio rad sa sportašima i život u sportu. Nakon prekida fakulteta, rođenja djeteta pa povratka na fakultet, pala je odluka o Prenatalnom programu, o jednom vidu fitnesa kroz kineziterapiju i pomno smišljene vježbe. Prof. Andijašević mi je tada rekla-vrlo je to hrabro, a ja sam s upitnikom, ali mladošću protkanom drskošću izašla s fakulteta.

Ne znam da li je bilo ili je hrabro, ali danas znam da je pogođeno u sridu.

Nakon dvadesetipet godina obilaska raznih dvorana,isprobavanja promjena u svijetu fitnesa (od aerobike do pilatesa i funkcionalnog treninga) i promatranja žena koje vježbaju, sretna sam što me život nije okrenuo u nekom drugom pravcu. Što je na Prenatal nadograđen Postnatal pa vježbe za žene u predmeno i menopauzi, korektivne vježbe zlatne dobi... Toliko puno spoznaja i što svi volimo naglasiti, učenja koje ne prestaje. Moj diplomski rad danas bi recimo bio sasvim drugačiji nego onda.

Međutim, ono što se nikada nije promijenilo, nego je samo dobilo jednu bolju dimenziju, to je bivanje u vlastitom tijelu. Tijelu koje je rodilo, tijelu koje je raslo u trudnoći, tijelu koje se usporilo, tijelu koje je doživjelo traume. Svaki korak prema boljoj kondiciji i ‘ljepšim’ mišićima započinje svjesnošću i prihvaćanju sebe i svoga tijela. Svaka kontra od toga dovest će do ozljede, povrede, traume i lošeg krajnjeg rezultata.

Ne možemo požuriti zacjeljivanje i oporavak, ne možemo ubrzati rast željenih motoričkih sposobnosti ako pritom nismo u svom tijelu u potpunosti, ukoliko ne krenemo s jednostavnošću, čistim pravilnim dahom i ljubavlju prema samom sebi