Pružiti ruke drugačijima

'Ne postoji osoba kojoj nema spasa. Postoje samo oni koji odustanu od pokušaja da spase druge’

Iako je ovaj citat američkog pisca P.J. Nolana citat s kojim se mnogi neće složiti, ja nekako vjerujem da je točan. Barem se u mom životu pokazao točnim.

Badem je roman koji govori baš o toj temi; koliko je važno da smo tu jedni za druge, pogotovo za one uz koje nitko ne stoji i koji su drugačiji.

Da čvrsto držimo za ruku ljude koji su nam važni, a koji posrću, da pokušamo prije osude i okretanja leđa razumijeti.

I da ne odustajemo, ne odustajemo, ne odustajemo. Jer tko zna što će se čudesno u takvom ne odustajanju dogoditi.

Roman me duboko pogodio. Sjetila sam se svojih molitvi u teškim noćima, molitvi da imam snagu i dalje biti podrška…ma neću vam sada ovdje o sebi, ali ću vam reći da knjige dođu u ruke zato što imaju svoj put i zato što su nam potrebne za krajnje iscjeljenje.

Ova neobična priča o dječaku koji se rodi s malom deformacijom u mozgu koja učini da ne osjeća ni strah ni sreću ni tugu ni ljubav, dakle ništa od onih osjećaja koji nas čine ljudskim bičem. On o tim osjećajima uči kao što se uči za ispit. Kroz učenje, kroz (najteže) adolescentske godine susreće se s mnogim izazovima i raznim ljudima i tako pokušava preživjeti.

Won Pjung Sohn je korejska književnica, scenaristica i režiserka koja ima nevjerojatnu sposobnost da prenese emociju i ispriča priču. Nema šanse da te ne dirne i da ne pustiš suzu.

A nakon što si pročitao zadnju stranicu ovog toplog romana, da razmišljaš i posegneš za telefonom kako bi nazvao onog za koga znaš da te najviše treba. Divno.