S Murakamijem se preslaguješ

…’nema ničeg vrijednog na ovom svijetu do čega je lako doći. Ali kad uložiš dovoljno vremena i truda i dođeš do onoga što je teško postići, to postaje creme de la creme tvojeg života…’

Tako piše jedan od najboljih pisaca današnjice, veliki Haruki Murakami. Iako sam već komentirala njegovu biografiju, opet ću ovdje spomenuti kako mi je njegov životni put fascinantan i kako ‘bilješke o piscu’ uvijek treba čitati s jednakim žarom kao romane. Jer kako bi inače znali da je ovaj veliki književnik ujedno i strastveni audiofil koji je prvo imao jazz klub, a vinili su mu bili glavna zanimacija, kako je sa svojom suprugom odlučio ne imati djecu, pa je u tridesetima (gledajući bejzbol utakmicu) odlučio napisati svoj prvi roman (za koji je odmah pobrao sve moguće nagrade), a onda se zaljubio i u trčanje te krenuo s maratonima i o tome čak napisao odličnu knjigu za sve sportaše (O čemu govorim kada govorimo trčanju). Strastveni zaljubljenik u bejzbol i glazbu, Murakami nema romana u kojem kroz priču ne isprepliče to dvoje tako da svi mi koji smo jednako ludi za muzikom i sportom, uživamo čitajući ga.

Prvo lice jednine je zbirka od 8 priča. Uvijek pišući u prvom licu (japanski žanr ‘aj novel’) pa stoga imaš dojam da piše o svom životu. Volim. Svaki put uspije zbuniti sa svojim neobičnim stilom gdje spaja fikciju i stvarnost (u ovoj zadnjoj zbirci ima priča gdje ulazi u duboka filozofska lamentiranja i sluša muziku s majmunom koji govori i ponaša se kao čovjek), a sve to te tjera da malo ozbiljnije promišljaš što je u biti ovaj otkačeni pisac htio reći.

Iako je film koji je ekranizirao njegovu priču ove godine dobio Oskara (Drive my car), osobno nisam bila oduševljena, nekako mi se činilo da je kratka priča nepotrebno razvučena na 3h, ali to je čini mi se i zato jer se, opet po mom skromnom mišljenju, Murakamija treba čitati, a ne gledati na ekranu, i to čitati u tišini i miru kako bi sve pročitano dobro mogao presložiti i posložiti u svojoj glavi.