'Samo postojanje knjižnica najbolji je dokaz da možda još uvijek ima nade za budućnost ljudskog roda' T.S.Eliot

Godine 1813. Savez ženskih klubova u Kentuckyju uvjerio je baruna ugljena J.C.Mayoa da subvencionira knjižničarsku službu na konjima kako bi knjige stigle do ljudi u siromašnim i zabačenim područjima. Iako je taj projekt zaživio, uskoro je bio ugašen da bi ga F.D.Roosevelt ponovo pokrenuo 1935. s ciljem da se zaposli što veći broj žena i da se pisana riječ dovede u Apalači gorje i u predjela koja nemaju knjižnice i škole.

Tako su nastale knjižničarke (i poneki knjižničar) na konjima i tako je, nošen poviješću, nastao i ovaj predivan roman.

Nevjerojatan je podatak da su knjižničarke često putovale, jahale, hodale i do sto pedeset kilometara tjedno, uz kišu i snijeg, samo da bi dostavile knjige ili časopise onima koji sami do njih nikada ne bi mogli. A često su takvim ljudima i čitale jer mnogi od njih su naravno bili neuki.

Osim što se američka spisateljica Kim Michael Richardson dotaknula ove teme, dotaknula se i vrlo važne mračne povijesti segregacije, strašnih zakona koji su u Americi, sve do sredine dvadesetog stoljeća, zabranjivali ‘obojenim’ ljudima dostojan život. Da bi priča bila još snažnija, u romanu Knjižničarka na konju glavna protagonistica je mlada djevojka obojane, ali plave puti. Methemoglobinemija, bolest pomanjkanja enzima i kisika u krvi, tada, početkom prošlog stoljeća potpuno nepoznata, činila je baš to, da osoba koja oboli tj. koja se rodi s tim rijetkim genom ima plavu put i krv boju tamne čokolade. Naravno da su takvi ljudi bili stigmatizirani, nepoželjni u društvu i da su doživljavali nebrojeno mnogo nepravdi.

Nemilosrdni kraj istočnog Kentuckyja, zabačenih planina i dolina gdje je siromaštvo, bijeda i bolest svakodnevica, a radost dolazi u rijetkim trenucima, prekrasno je dočarala ova američka književnica. Dok pratiš knjižničarku Cussy Mary na njezinom konju i čitaš o toj ljepoti, ali i sirovosti takvog podneblja, imaš osjećaj da si tamo, da jašeš pored nje, da čuješ cvrkut ptica i osjećaš miris prirode.

Iako te na momente preplavljujeft silna tuga zbog nepravde i pomanjkanja sreće u nekim životima, jednako tako te veseli da pisana riječ, knjige, mogu pružiti utjehu i promijeniti barem poneku svijest čovjeka koji je do jučer živio u ne znanju. Velika je to moč i zato je književnost tako važna, bez nje niti moj život ne bi bio potpun.