Strah je užasno močno oružje

Strah je užasno močno oružje. Tjera te da činiš ono što ne želiš, da donosiš odluke koje inače ne bi donosio. Nešto slično je rečeno neki dan u jednom filmu. Pa me natjeralo da se zamislim. Zaronim. Okrenem par brojeva onih koji znaju više nego što će oni drugi koji te okružuju ikad znati o tebi. Pa promišljam i kontempliram.

Ništa što jesam danas i što mogu nije mi darovano i nije došlo preko noći. Nije bilo ni na akciji. Godine nastojanja da se udovolji svima i zanemari sebe od straha da mnoštvo ne okrene leđa. Puste godine strašnog trošenja. Da mi moja L nije pokazala koliko trošenje ima visoku cijenu i da se nisam probudila, pokazala strahu zube, tko zna di bi bila danas.

Strah je užasno močno oružje. Paralizira ti srce. Stisne ga u veličinu ping pong loptice, a trebalo bi biti veličine šake. I shvatiš da od straha plitko dišeš godinama, da ti prsa uopće nisu raširena koliko bi trebala biti, da je svaki korak otežan, a u biti nisi svijesna da šećeš po proljetnoj livadi, po mekom zelenom tepihu gdje bi noge trebale biti lagane. Koliko smo tako dana i godina izgubili?! Bojeći se i ne živeći kako bi duša htjela?! Da li smo uopće osvjestili što si radimo, što nam je istinski bitno? Jesmo li pokušali prijeći na drugu stranu ulice, tamo gdje je pločnik razrovan, ali sija sunce?!

Pratim sebe i druge u ovom vrtlogu života. Sve manje imam potrebe preusmjeravati kao nekad, sve više imam potrebu bivati u tišini. Oslobođena straha. Skoro do kraja. Skoro.