Svako vrijeme zahtijeva drugačiji pristup tjelovježbi

Imam osjećaj da smo mi žene majstorice u iscrpljivanju samih sebe. Da guramo i kad treba i kad ne treba, da idemo do otkaza i tek tada, možda, kada se tijelo ili glava pobune, razmišljamo o nekoj promjeni.

Najviše to viđam na mojim treninzima. Žene mi dođu iscrpljene od života, posla, djece, obitelji, najčešće s nekim laganim promjenama i bolovima u lokomotornom sustavu, i tada se iznenade kako tjelovježba može biti ljekovita, a ne naporna, ne kazna, kako se nakon treninga možeš osjećati poletno, a ne zgaženo. I tada mi priznaju da su sve radile krivo. Da su pored obaveza i pretrpanog rasporeda (a često su to žene koje sa strane nemaju pomoć mame, svekrve ili tete čuvalice) sebi na leđa nakalemile i intenzivne treninge za koje su osjećale da im rade više štete nego koristi, ali su se forsirale jer ‘ako druge mogu, valjda mogu i one’ i jer treba uskočiti u one stare traperice s faksa.

Sve je to uvijek u kombinaciji s lošim ili manjkom sna, premalim unosom ugljikohidrata (jer to je za većinu žena smrtni grijeh), proteina (jer dns je trend ne jeste životinjsko porijeklo, a u veganskom svijetu je teško iste namiriti), ne znanju i ne korištenju dodataka prehrani, nedostatnim dnevnim odmorom i da ne nabrajam dalje. Nije niti čudno da su žene na rezervi, da ih masu ima zdrastvenih poteškoća, a nisu nam strani ni antidepresivi ni alkohol, kao sredstvo za obmanjivanje prenatrpane glave.

Puno trebamo raditi na sebi da osvijestimo što nam čini dobro, a što loše. Pogotovo u godinama kada više i nemaš previše vremena utvarati si da si još mlada.

Sretna sam što su nove generacije koje dolaze puno osviještenije, što traže pomoć i dobijaju pomoć, što su muškarci mojih mladih rodilja muškarci koji uzimaju porodiljni, pomažu, tu su (jučer je jedan takav podsjetio svoju ženu, trudnicu da joj je trening i da pusti sve kućanske poslove njemu, a ona ode nešto učiniti za sebe). Svjedočim tome gotovo svakodnevno.

Treba učiti prihvatiti i tražiti pomoć. Treba se štediti kad god možemo, krasti vrijeme za sebe, pobjeći na jedan vikend bez djece i muža, sjesti na neku kavicu na suncu i isključiti mob na pola sata. Sve to možemo, a još više, sve to trebamo.

I upisati se na tjelovježbu koja ti u ovoj fazi života nije crpitelj energije nego tjelovježba koja njeguje i vraća forcu. Budimo pametne jer ne smije nam bol ili bolest biti okidač za promjene. Moramo se osvijestiti kako do lošeg ne bi niti došlo. Pod cijenu nekih odnosa i neugodnih situacija.

A ne pod cijenu sebe. I to vam pišem iz vlastitog, lošeg iskustva.