U kaosu života

...Nikad nisam mislila da bi mi to moglo nedostajati. Ta tri dobra akorda. I Joni Mitchell je u pravu. Ne znaš što imaš dok bez toga ne ostaneš. Nekoć sam mislila da je to buka, tek obična buka. Taj ritam koji potmulo udara, ponavljanje istih riječi, voli me, voli, stakleno srce, želim biti tvoj pas. Ali Iggy Pop, on će izgnati ova sranja. Kad sam bila mlada i napola pankerica, gledala sam ga u Marqueeju, u ulici Wardour. Možeš me zamisliti sa sasvim kratko ošišanom kosom i probušenom usnom kako poskakujem u razrezanoj majici dok na pozornici skače onaj božanski mršavi bog?! Ali sada znam o čemu je tu bila riječ, Jonathane, radilo se o životu, o svoj toj buci, i znoju, i slini, tom kaosu, toj kakofoniji, tim trima akordima i glasovima koji se jedva čuju, radilo se o životu, a ne o ovoj...ovoj smrti...

Pročitah zadnje rečenice iznova, iznova... U mislima mi moja Lovorka. Negdje godinu dana prije nego što se vinula u nebeske visine, zove me i kaže da bi sa mnom na Kawasaki 3P. Bend je to velike žestine, jedan od onih bučnih, punk rock sastava koji te svojim temperamentom izuju iz cipela. Ako to voliš. A nas dvije smo obožavale. Uglavnom, kažem ja, naravno ljube moja, idemo na svirku. I tako, ona bolesna, s tom beštijom u sebi, mota duhan u prvim redovima dok Tomfa iz K3P uzvikuje Puta madre, a oznojena masa poga kao u dobra stara vremena. Ja i još jedna prija svojim tijelima štitimo Lovorku da ju ne gurnu, da ne dobije neki udarac i da može, naravno, zapalit svoj duvan. Kažem ja njoj-e jesmo stara moja lude, osim što smo rijetke žene u prvim borbenim redovima, još smo i vidno najstarije. Smije se Lo i namigne mi-samo prvi redovi rico moja, ti to kužiš i zato te volim.

Tko je tu bio lud?! Nitko. Kao što Neil Jordan gore piše, treba osjetit da si živ, da postojiš, da se život događa baš sada, u cijeloj svojoj punini i žestini. Kužila sam to tada, ali danas, kad te nema ljube moja, kužim još više. Ove rečenice iz romana Utopljenik samo su sve potvrdile. Ziher sam da gore negdje motaš duvan, na nekoj nebeskoj svirci, i nemiguješ mi, upravo sada.

A evo i par riječi o Neil Jordanu i knjizi koju sam upravo pročitala i iz koje je izdvojen ovaj ulomak koji me odfurao...

Neil Jordan je jedan genijalac, Irac, filmski producent i scenarist (meni jedan od naj filmova ikad koji je dobio Oskara, i to baš za scenarij koji je N.J. napisao, The Crying Game), ujedno je i književnik koji piše predivne novele, kratke priče, a za svoju je prozu više puta dobio prestižne književne nagrade. Utopljenik je mračan roman o jednom životnom kaosu, o odnosima u braku, o anarhiji, o društvenim autsajderima. Jordanovo pisanje malo me podsjetilo na pisanje španjolskog pisca Carlos Ruiz Zafona, sve je nekako puno mistike, nadnaravnog, atmosferom simbolizma... Usudila bi se reći da je Neil Jordan cijelu tu atmosferu malo bolje filmski dočarao.

Jako, jako dobro, preporuka svima koji, osim što vole dobru prozu, vole i dobar psihološki triler.