U Perimeno/Meno treba drugačije

Kad moji doma, od Marića do klinaca čuju riječ Perimeno ili Meno, nastane opća sprdnja. Ne zato jer podcjenjuju navedeno stanje već zato jer je termin P/M prisutan na sve strane, informacije stižu, razglabaju se i dijele pa sam evo iz tog razloga odlučila ovdje napisati nekoliko rečenica kako bih vam prenjela svoje iskustvo, kao žena i trener, s ovih pedeset godina na leđima i u maternici. Puno toga sam naučila i kroz rad s drugim ženama, kroz dugi niz godina, jer mnoge su sa mnom još od njihovih perimeno dana do danas kada je iza njih i meno i klimaks i sad uživaju u sedamdesetima, oslobođene hormonskog rock and rola.

Cijeli svoj život ‘borim’ se s hormonima. Termin borba je baš pogođen termin jer da sam ranije znala da od te borbe treba odustati, da neke stvari treba jednostavno prihvatiti, da život treba korigirati pa će se korigirati i hormoni, bilo bi mi lakše.

Kao mlada djevojka znala sam pod naletom hormona doslovce gubiti tlo pod nogama, u srednjoj su mi znali reći-daj se sruši pod matkom da ne pišemo test, a o bolovima i drugim stanjima u tom periodu neću niti pisati. Zatim nekoliko spontanih, mastopatije (dns pojačane jer se jednostavno zbog nesrazmjera hormona pojačavaju između 45.-50.), pa na sreću odrađena trudnoća uz opet hormonski nadomjestak te mastitis koji je skoro završio kirurškom obradom. Štitnjaču uopće ne treba spominjati, to je već ‘pod normalno’.

Kratkotrajni mir od hormonalnih tuluma nakon što sam dobila Franu, da bi ubrzo nakon toga opet krenuo šou. Po nekim istraživanjima danas, žena u perimeno fazu ulazi već s 35god.. Kod mene je to sigurno bio slučaj. Naravno, nije to prava tuta-forza perimeno, ali disbalans hormona koji je bio prisutan cijelu mladost samo se pojačavao da bi u kasnim četrdesetima doživio svoj vrhunac; opet operacija zbog obilnih krvarenja, hormonske i ne znam koje sve ne prirodne/biljne tabletice, tinkture, čajevi, pripravci da bi tamo negdje oko 48./49te rekla samoj sebi-ajmo malo prostudirati iz nekog drugog kuta što se tu događa i promijeniti što se promijeniti da. Nije da se prije nije čitalo i istraživalo, je, ali sad sam malo odlučila zagaziti i u neke druge oblike pomoći pa je krenulo jedno putovanje koje je rezultiralo smirivanjem cijele priče. Dijelim iskustvo.

Shvatila sam što mi je odmagalo;

-previše aerobnog iscrpljivanja

-premalo rada s ozbiljnijim opterećenjima (utezi)

-previše šećera

-premalo proteina

-premalo (zdravih) masnoća, previše light, fat free hrane

-ne dovoljno posta

-preobilni/krivi doručak koji mi je činio štetu probavi

-previše akcije

-premalo odmora

-preopterećeno zdjelično dno

-iscrpljivanje ljudima koji to ne zaslužuju

-ne postavljanje granica djeci koja više nisu djeca

-ne postavljanje granica obitelji

-ne dovoljna svjesnost i fokus na disanje i vježbe opuštanja

Promijenila sam i uočila rapidno poboljšanje simptoma kada sam uvela ove promjene;

-by by trčanje i slične aerobne aktivnosti u velikim količinama kao kazna, umjesto toga, pola sata žustrog hoda 3-4x tjedno, a svakodnevnih 8-10 soma koraka će biti dovoljno. Planinarenje i plivanje kao gušt i potreba kada se može

-3x tjedno rad s opterećenjem, živjeli utezi, girje, gume…

-šećer smanjen iako dan danas bez jednog kolača na dan ne ide, ali ga uvijek i isključivo jedem iza ručka (lakše se probavlja) te uz dodatak nekih vlakana ili proteina (pomaže da inzulin ne luduje)

-proteini u barem 2 obroka na dan, kvalitetno meso,riba,jaja,grahorice+kad se baš ne stigne kroz hranu, proteinski šejk kao nadomjestak, sve to s ciljem održavanja mišićnog tonusa

-u skoro svakom obroku zdrave masnoće, česta plava riba, naša Jadranska, zdrava ulja, sjemenke, orašasti plodovi…

-post minimalno od 20h navečer do 8 ujutro što u biti nije post nego stavljanje probave na airplane mod, a ukoliko mi želudac dozvoli (jer post 16:8 teško kod mene funkcionira, često mi bude muka u nedostatku hrane, žuć proradi…) 14:10 je skroz izdržljivo

-doručak isključivo voće i biljni čajevi , jer mi tako najbolje odgovara probavi, do minimalno 11h. Ukoliko smo na putu ili je doručak u dobrom društvu, onda umjesto zobenih i sl. uobičajenih doručaka koji su meni radili šou (samo bih bila gladna, a probava je divljala) proteinski-jaja, zrnati/feta sir uz malo povrća, bademi…

-kada osjetim da sam premorena, otkazujem dogovore bez imalo grižnje savjesti, odmaram i čitam knjigu barem sat vremena na dan, a često i puno duže, povučem se u neki kut sama sa sobom

-sa svojim ženama na treninzima stavljam naglasak na naše ženske organe, prvenstveno zdjelično dno, te kroz vježbe disanja i relaksacije učim njih i sebe snaženju istih, ali i još važnije, opuštanju

-s obitelji sam postavila neke granice, sve ću napraviti za njih, ali ukoliko osjetim da me to previše troši (tijelo uvijek pokaže), zamolim za time out, odmaknem se.

Jednaku metodu, bez srama i zadrške radim i s bliskim ljudima.

Zašto pišem sve ovo, najveći razlog je taj što vjerujem da će se mnoge prepoznati i nadam se nešto slično pokušati primjeniti, promijeniti na sebi. Moramo shvatiti da ne možemo jesti, spavati, trenirati, živjeti u četrdesetima, a pogotovo pedesetima kao što smo živjele u ranijim desetljećima. Kako je priroda odlično sve posložila, srećom u ovim zrelim perimeno/meno godinama imamo već veliku djecu pa su neke postavke koje traže promjenu lakše izvedive. Mnogima su se djeca odselila i sada je idealno vrijeme okrenuti se sebi. Zaista vjerujem, i to me život najbolje naučio, da ne možemo na duži period vrijediti nikome ukoliko ne vrijedimo dovoljno sebi.

Igrajte se, igrala sam se i ja. Isprobala svašta da bih našla formulu koja meni odgovara. Male korekcije, ali ustrajne, svakodnevne, daju nevjerojatne rezultate. Možda se nećete do kraja riješiti valunga, ali zato ćete održavati glavu mirnom, a tijelo snažnim, ako se usudite, kao nikad.