Uvijek sam tražila uzbuđenja

Uvijek sam tražila uzbuđenja. I više nego što su mi bila potrebna jer ionako sam ih, onakva kakva sam bila, imala dovoljno od malena. Tako sam, ispričat ću vam jednu zgodu, jedno ljeto, dok smo prijateljica i ja šetale i brale kupine, i već se poprilično udaljile od kuće u našoj Žrnovskoj banji, došla na ideju da nas dvije stopiramo. Imala sam nekih trinaestak godina i već tada na otoku i šire bila sinonim za ‘vražje dite’ koje uvik čini neke pizdarije.

Na primjer, na mostu isprid kuće sam skakala najluđe skokove s muškima, od preloma do salta, a najdraža aktivnost mi je bila natjecat se tko će veći broj barki preronit i duže bit bez zraka u moru, zaronit po kamen na što većoj dubini (mislim da sam ja mogla preronit 5-6 barki i tako bila pobjednica u ženskoj kategoriji, kategoriji u kojij sam bila i jedina ženska jerbo se druga ženska dica nisu niti htjela natjecat).

Uglavnom, prijateljica, pametna i odgovorna kakva je bila, usprotivila se mojoj želji za stopiranjem, daj Nane, imamo ionako deset minuti hodat do doma, ali meni vrag nije dao mira pa sam joj rekla neka ona onda lipo gre nanoge, a ja ću se ka kraljica vozit autom. Stali su mi neki talijanci, srećom muž i žena (u luđaka više sriće nego pameti) i ja sam se ukrcala, a moja prija me samo ispratila pogledom punim nevjerice i ne odobravanja. Talijancima sam bila slatka i zanimljiva jer sam se trudila na uličnom, dječijem talijanskom odgovarati na pitanja i pričat o Korčuli (jer dida je svako lito imao za goste talijance oko Gospe, a ja bi se s njihovom djecom družila od malena).

Međutim, udaljenost s autom je bila smiješna i već smo za jednu minutu bili blizu moje kuće, a meni je bilo neugodno odmah reč’ da me tu ostave jer će ispast smiješno da sam stopirala za samo minut vožnje pa sam nastavila čakulat na talijanskome i tek za jedno 5-6minuta rekla simpatičnim ljudima da me iskrcaju. Gracije mile, kažem ja, sjećam se ko dns, ćao karina, oni meni. E sad, 5-6min s autom bilo je dvadestak nanoge. Znači duplo više nego da sam s prijateljicom hodala u onoj početnoj priči.

A ništa, stisnem zube, kako bi ih uvijek stiskala kada bi shvatila svoju glupost koju moram (naravno) odguliti do kraja, i uputim se tako ja lagano. Kad sam stigla, ispred kuće imam šta za vidit-stoje mater, otac, dida, baba i prijateljica, koja je putem srela moga oca i sve mu sa strahom ispričala jer se ovaj naravno zanimao da di sam ja. Tih dvadesetak minuta, i više, koliko su me čekali, misleći da me netko kidnapirao i da sam već lagano na trajektu i na putu za Italiju, umrli su, govore mi. Mater mi je opalila trisku (jer tada se to smjelo, a u mom slučaju je bilo i poželjno) pa su me nakon puno grubih riči poslali u kaznu u sobu i nisam smjela ni ronit barke, ni skakat s mosta ni igrat na kukalo par dana. Do nove pizdarije o kojoj ću vam, možda, ovih dana još pisat.