Više se bojim umrijeti nego ne živjeti punim plućima

'Kao roditelj smatraš da si potreban, ali to nije točno. Svak se snalazi sam. Tko kaže da je ukupno opterećenje koje stvaram drugima manje od ukupnog olakšanja koje im pružam. Ne mislim da je tako. Nisam ja ta koja olakšava, prije opterećujem. A trebala bih to moći. Kao majka. To mi je posao. Olakšavati drugima. Nikad to nisam učinila nikome.'

Mislim da mi je ovo četvrta knjiga za redom koja me preplavila i koju sam gutala sa svakom rečenicom. Koja je to sreća kada ti se tako potrefi u knjižnici. Sa ushićenjem sam vraćala teti knjižničarki ove književne bisere i nasmijala se kada me pitala-kakve su mi bile. Kao ljetni sladoled koji je taman sjeo.

To smo bili mi, napisala je Iranka Golnaz Hashemzadeh Bondem ali Iranka koja od malena živi u Švedskoj, izbjeglica koja je svoje izbjeglištvo pretočila i u navedeni roman. Priča počinje kada Nahid, žena u godinama, dobije lošu dijagnozu i prognozu da će živjeti još najviše godinu dana. Ljuta je na cijeli svijet, na nepravdu, na bivšeg muža, na svoju kćer (koju guši na sve moguće načine), na prošlost, na sadašnjost i budućnost. Jedan veliki kaos i totalni nemir u njoj.

I tako nam kroz svoje bolesničke dane pripovjeda o buntovnoj mladosti kada je u Iranu izbila revolucija, a ona bila jedan od kotačića, o maloj sestri koju je pritom izgubila (i za čiju smrt će cijeli život kriviti sebe), o nerealiziranoj mladosti (taman je upisala medicinu kada je u zemlji krenuo vihor loših promjena), o bjegu u daleku i nepoznatu zemlju... Izuzetno zanimljivo, bolno, teško i emotivno. Suosjećaš s Nahid, ljutiš se na nju, plačeš zbog nje i razmišljaš o njoj.

Imam prijateljicu koja je izbjeglica, koja je pobjegla davno od rata u Sarajevu. Dan danas, kada se spominju ti dani, ona suspreže suze, a iz njenih očiju izlazi sva neodrađena tuga (uvijek će biti do kraja neodrađena) i povijest starih dana. Tako je to, vjerujem, sa svima koji su bili prisiljeni napustiti svoj dom u potrazi za nekim boljim i mirnijim životom. I mislim da je to jedna od najvećih strahota koja se čovjeku može dogoditi. Jer izgubiti svoje tlo sa korijenima, sa svojim ljudima, sa svojim grobovima, malo tko može hrabro i neutralno iznjeti.

Imala sam prijateljicu koja je živjela sa lošom prognozom. Borila se do zadnjeg dana, dostojanstveno i kao lavica, ali tko zna što je sve nosila u srcu. Niti ja, koja sam joj bila blizu, nisam sigurna da sam znala. Kroz ovaj roman mi je i Ona bila u mislima.

To smo bili mi ujedno je i roman o odnosu majke i kćeri, o povredama koje nas kroz djetinjstvo i život oblikuju i čine baš takvima kakvi jesmo, o odnosu žene i muškarca, kompleksnom, teškom odnosu obilježenom obostranim traumama i o odnosu čovjeka prema bolesti. Apsolutno snažno i duboko napisano i apsolutna preporuka mojim dragim knjigoljupcima.

'Više se bojim umrijeti nego ne živjeti punim plućima. Ako to nije kriva predodžba, onda ja nemam pojma što je kriva predodžba