Voli dok možeš voljeti

Voli, dok voljeti možeš.

Franz Liszt

Upravo sam zgotovila jednu prekrasnu knjigu, jedan prekrasan roman koji je toliko ganutljiv da nakon čitanja nisi u stanju uzeti neko novo štivo u ruke danima (iako me na noćnom ormariću čeka nova knjiga drage autorice). Molim te pazi na mamu, tako se zove. Zar nije naslov koji te kupi na prvu?! Mene je.

Iako ne volim pisati kratak sadržaj jer onda imam filing kao da pišem lektiru, ovdje ću mojim knjigoljupcima samo dati kratki uvid. Da ih zainteresiram, dodatno.

Roman počinje tako da se na Seulskom peronu podzemne željeznice So-nyo, 69togodišnja žena, odvoji od svog muža i nestane. I tu kreće potraga cijele obitelji za suprugom, majkom, bakom. I tu kreće kratka ispovjed svakog od njih, protkana kajanjem, preispitivanjem i silnom ljubavlju koju ili nisu dali dovoljno ili nisu dali uopće, a pritom su, svi redom, nestalu So-nyo uzimali zdravo za gotovo.

Dok čitamo te teške misli, učimo jako puno o korejskoj kulturi, tradiciji, odgoju i načinu života. To daje posebnu draž ovoj prozi. A ono što je mene potpuno razoružalo je činjenica da dok čitaš, shvaćaš, kako prečesto jedni druge, posebice unutar obitelji, uzimamo zdravo za gotovo, da prečesto mislimo kako se razumijemo, a da ne izgovorimo ništa od onoga što je potrebito, da prečesto onima koji o nama brinu ne iskazujemo dovoljno pažnje i ljubavi, kao što oni iskazuju nama.

Sjetim se često jednog prijatelja koji je dugo nakon smrti majke bio toliko potresen i paraliziran, ne samo od tuge nego i od krivnje jer dok je starica bila živa, rijetko je nalazio vremena za kave s njom (a ona je to jako voljela, ponosno piti kavu na suncu, kraj Kvatrića sa svojim uspješnim sinom), opravdavao se važnim poslom koji radi i nedostatkom vremena, a u biti mu se samo nije dalo slušati o ponudi na placu, dosadnoj susjedi, klubu umirovljenika… ‘E što bi sve dao da mogu vratiti vrijeme, kajanje me ubilo’, rekao je jednom pijući kavu sa mnom na tom istom suncu.

Ova knjižica je podsjetnik da moramo pokazivati ljubav i zahvalnost u svakodnevnim susretima i razgovorima, da se za susrete trebamo nuditi, dok još možemo, i da nema garancije da ćemo ono što danas osjećamo, uspjeti reći i pokazati sutra.

Svaka čast ovoj vrhunskoj korejskoj književnici. Kyung-Sook Shin napisala je maestralnu obiteljsku priču i potpuno zasluženo njome priskrbila nagrade i pohvale širom svijeta.