Čudan neki san sam noćas snivala. Pa se zatekoh kako u ranu zoru susrećem teške misli na tanjuru.
Jučer sam provela dan sa svojom kćeri. Čitav jedan dan poklonila je svojoj mami, platila joj ručak, pričala, slušala, 'sjedni tu i gledaj sa mnom seriju', pa se sredila i onako odrasla, divlja, a prekrasna, izjurila u noć.
Mislim si, ja sam to rodila, ja sam to, o Bože i to samo kako, odgajala.
San mi dođe na oći pa snivam djecu, osmijehe, zagrljaje. Kaže sanjarica da ću se naći pod velikim pritiskom i odgovornošću. Nije mi to niti morala reći. Znam.
Budim se i razmišljam o svome i tuđim životima. O roditeljstvu, o majčinstvu. Toliko razgovora u posljednje vrijeme. Toliko tužnih brakova, obitelji.
Odnos bez ljubavi jednako je toksičan kao odnos sa zlostavljačem. Dijete gleda, upija, kroz nas gradi svoje sutra. Koja je to odgovornost, koji težak rad.
Žene su zvijeri. Svaka čast očevima, ima ih koji nose teret veći nego majke, ali žene... Žene su zvijeri.
Samo tu zvijer treba u sebi probuditi. Neka dijete vidi, neka uči kako se može, kako treba biti. Možeš im pokloniti odgoj, obrazovanje, ali kako će znati voljeti, davati, primati, ako su upijali drugačije?!
Rekao bi Bare, teške boje za dobro jutro. Jebi ga, kod mene to tako. Teške boje uvijek su u zoru. Noć služi za snove.
