Radim s puno žena koje su imale karcinom. Odradile karcinom. Karcinom nije odradio njih. Na sreću. Jer u životu ti treba i vreća puna sreće, ne samo volja i želja da nešto riješiš. Te žene, te borkinje, dobile su novi život na dar. Uvid u svoju nutrinu, u ljude koji su oko njih, u važnosti koje su nastupile.
Jedan dan mi je jedna od njih rekla-vježbam jer ne želim osjećati bol. Ne želim da me bol opet podsjeti da moram vježbati.
Zamislila sam se nad tim močnim riječima. Mislim da bi nam to svima trebao biti primarni cilj. Buditi se snažan u svom tijelu dokle god možeš, jer si mu to omogućio, jer si se potrudio.
Koliko samo izgovora imamo. A što je od nas samih važnije i zašto da te bolest podsjeti koliko si sebe zanemario?! I ok, imaš djecu, muža, pesa, roditelje…svi oni traže svoje. Ali znaš onu-prvo sebi stavi masku s kisikom. Jer inače ćemo se svi podaviti.
Život proleti, u tren oka ćeš ispunjavati obrazac za starački. Nisam life coach samo želim ovdje viknuti, kao s vrha planine, svima mojima do kojih mi je stalo i onima koji trebaju čuti, a ima ih-vodite brigu o sebi! Ne od sutra, od jučer.
