Super je kako se život ponekad poigra s tobom. Evo npr. priča o mom burkiju i njegovom biciklu.
Burki sportaš, ne vozi auto, svugdje s bajkom, žešće kilometraže. Bajk je sve. Bajk se mazi, pazi, u njega se uložilo djelova još jedan iznos od samog bajka, koji btw, nije mali. Za Božić se burkiju poklanjaju podgaće, rukavice, kapa, podkapa... Sve da burki i na -10 može pedalirat.
Kupio burki i lokot. Onaj ozbiljan. Da mu bajk ne ukradu. I tako jednog dana, na Kvatriću, dok je burki birao salame na akciji gornjeg kata Konzuma, malo se duže zadržao jer se nije mogao odlučiti između mortadele s maslinama ili čajne, neki razbojnici, profići s aparaturom za obijanje ozbiljnih lokota, otuđili su burkijev bajk. Možete si misliti jada i tuge kada je burki izašao iz Konzuma. Prisjela mu i akcija i lijepo vrijeme koje je taj dan grijalo grad pa nije morao odjenuti podgaće. Cijela stvar naravno prijavljena muriji, nadzorne kamere nisu puno pomogle jer se, normalno, face profića ne vide na istoj.
Obiteljski ručkovi nedjeljom pretvorili su se u nostalgične razgovore o the bajku, burki očajan, preko noći se, ne svojom voljom, pretvorio u pješaka.
I prođu tako 2 mjeseca, burki zbog nedostatka love, razmišlja o kupnji nekog polovnog, na Njuškalu kad ono... Njegov bajk, guvernalom i pojačanom gumom, na fotki, na netu u oglasu. Šok i nevjerica. Provjeri jedan put, poveća fotku, popije burki čašu hladne vode da dođe k sebi i nazove, ne broj iz oglasa, nego muriju.
Da skratimo priču, trajalo je jedno mjesec dana, murija-lik iz oglasnika-raspoznavanje bajka (CSI Zagabria) i eto ga, burki sretan pići po gradu na svom ljubimcu, a onaj lik iz Njuškala čeka suđenje.
Rekli bi u Dalmaciji-bolje se rodit bez one stvari nego bez sriće.
