Imaš tu neku veliku vjeru u ljude, vjeru da će svak biti drug, da će biti čovjek. Jer ne znaš drugačije. Ali odavno je gospon Šafranek rekao malom Perici-Perice, ljudi su svinje.
Učiš lekcije i sa svojih pedeset jer (ponekad) naivno ne vidiš ono što ti maše pred nosom. Ali ne možeš drugačije, jednostavno ne ide. Pa koraćaš tako kroz život očekujući najbolje, odagnajući najgore.
U vremenima u kojima jesmo, suludo je kititi se prevelikim optimizmom. Jer tada su razočaranja duplo snažnija. Možda poraditi na pesimističnom optimizmu, da ti bude lakše kada te iznenadi na bolje. Ali da li čovjek uopće može mijenjati svoje biće i tjerati svoju glavu da se nosi drugačije nego što je?! Da li ‘rad na sebi’ podrazumijeva i promjenu softvera?!
Čovjek nije robot. Sazdani smo od svojih nadanja i vjerovanja. Duboko ukorijenjenih. I koliko god puta nam vjeru i nadu poljuljali, zgazili, na njoj obrisali noge, većina nas se prkosno ustane, strese smeće sa sebe i uzdignute glave kroči dalje.
Po novu dozu tko zna čega.
