Hodala sam kroz racvjetala stabla kestena i duboko disala. Nisu mirisi kao u proljeće, ali ja, iako sam dijete travnja, silno ljubim i pozdravljam jesen. Pogotovo ovaj početak, ovu nježnost u toplini, a svježinu kada ti je najviše potrebno, pred san.
Hodala sam tako i promišljala o svojih pedeset, o bolestima i iznenadnim smrtima svuda oko nas. Znam, nisu neke teme, ali glavu nemoš‘ birat. Jesmo li odradili sve što smo trebali do sada, jesmo li u miru sa svojim jastvom?! Primjećujem da nema ljutnje i zamjeranja, sve je nekako tamo gdje treba biti, a ja sam konačno, većinom u miru.
Puno je trebalo da do tu dođem, ali konačno mogu sebi reći-nije loše. U ušima mi zvoni Opomena našeg A.B.Šimića, mjesecima, noćima kada mi ludi mjesec ne dozvoljava snove. ‘Da ni za čim ne žališ kad se budeš zadnjim pogledima rastajo od zvijezda’. Nametnula sam sebi zadatak prihvaćanja i otpuštanja. Nametnula sam i slobodu osjećanja svega što se nudi jer shvatila sam da jedino tako mogu u miru koračati.
Borbe te potroše i za razliku od onih mladih dana, u ovim godinama, kada si većinu toga proživio, skidaš rukavice i polažeš oružje. Goloruk koraćaš dalje, bez garda, ok, možda ponekad i s njim, ali bez istinske želje da se boriš, da se trošiš. Snagu koju imaš brižno kanaliziraš onima svojima koji te vole i trebaju.
I paziš da ne ideš malen ispod zvijezda jer to je jedino važno.
