Imala je pinki pofarbanu sobu. Zidove koje je u buntovnoj fazi išarala sve do plafona crnim markerima, ruževima za usta, olovkama za oči.
Dolazili bi razni klinci, i koje volim i koji mi nisu po guštu, potpisivali se, ispisivali parole.
Soba je izgledala kaotično, zastrašujuće. Svi su mi govorili-zašto joj to dozvoljavaš.
A ja sam pustila i pritom pričala i pričala i pričala.
Jedan dan, dok je jela najdraži joj čušpajz od mahuna, samo je između 2 zalogaja rekla-želim pofarbati sobu u bijelo.
A ja sam znala da je to prijelomnica, da niti ona niti soba vise neće biti kao jučer.
Godine su prošle od tog događaja, godine za roman napisati (nadam se da hoću), a moja Frana danas sjaji punim sjajem. Bijeli zidovi, u njenom stanu gdje je sve minimalistički, i njena soba, cijeli prostor uređen s puno ljubavi i stila. Kada uđem, moram izuti cipele.
Djeca nas čuju i kada mislimo da ne. Upijaju.
Djeca imaju svoj put, a mi smo tu samo da po putu ne ostanu bez svijetla.
