Razmišljam si koliko vremena mora proći da bi sav tvoj uloženi trud koji si godinama gradio konačno sjeo na svoje?! Zanimljivo je kako te samo nešto štrecne oko duše jedno jutro dok oblačiš cipele i juriš na svoj posao pa pomisliš kako si znao skupljati Bugare, jesti burek za ručak, odgađati nabavku, a sad bi možda sushi ili onu bio bio varijantu kokosovog ulja jer ti kokice s običnim nisu više toliko napete.
Pa se čudiš kako to odjednom, mislim, nisu to neki luksuzi, ali su daleko od onoga što je bilo, a čovjek se ne bi trebao čudit, ako je vrijedan, ako ustraje, bori se ko najveći fajter i ne posustaje.
Dođe život sa isplatom, a kad dođe, trebaš čestitati sebi, reći-respekt buraz, sve što jesi, sve što ti se događa, sve što je konačno tvoje-s pravom je tvoje. Nije ti ništa sudbina poklonila.
