3 stvari su mi u životu jako važne. Mislim, mogla bih nabrojati i više, ali 3 su ključne, 3 određuju sve dalje. Sport, glazba i književnost (čitanje&pisanje).
Kada bih imala partnera, a imala sam, živjela s takvim, koji te 3 meni presudno važne stvari ne razumije, ne podržava, s kojim ne mogu podijeliti strast za iste, veseliti se u paru, znati da osjeća ono što ja osjećam, moj život ne bi bio tako bogat, venula bih, venula sam.
Imati pruženu drugu šansu za odabir životnog suputnika u godinama koje su malo konkretnije, dalo mi je mogućnost da stvorim nešto bolje, dublje i kvalitetnije nego što sam u dvadesetima, nego što sam onaj prvi put kada sam mislila da doživotno biram.
Žene, drugarice moje, puno vas je koje se rastajete, mijenjate partnere, krećete iznova, pišete mi… Nisam life coach, ne dijelim savjete, dijelim samo osobno iskustvo i poklanjam nadu da je bolje moguće. Ali…
Treba se dati, prepustiti pravome. Kako ćeš znati da li je pravi? E pa ukoliko 3 tvoje jako važne stvari on/ona ne razumiju, čak misle da je gubljenje vremena i energije, da u tome ne vide sebe, bojim se da se niti ti u toj priči ne možeš nači.
Jer džabe fine večere i dobar sex, ako ostatak tvog teško stvorenog slobodnog vremena poklanjaš društvu, prijateljicama, prijateljima, a ne vašim zajedničkim strastima.
I ne kažem da društvo i drugari nisu važni. Nikako. Za ravnotežu u vezi čak i potrebiti.
Međutim, kada smo prevalili više od polovicu života treba nam šotobraco netko, za hod uzmore, treba nam njegujući netko, za utjehu u teške sate, i treba nam netko s kim ćemo se smijati kada se drugi ne smiju i plesati kada drugi najmanje očekuju da je vrijeme za ples.
