‘Većina nas više voli vjerovati da smo aktivni subjekti svojih pobjeda, a samo pasivni objekti svojih poraza. Mi smo ti koji pobjeđujemo, ali zapravo nismo oni koji ne uspijevaju-uništavaju nas sile nad kojima nemamo kontrolu.'
Kako je rekao jedan kritičar-ovaj roman je kaleidoskop podivljalog kapitalizma ranog 20. stoljeća u Americi, prije svega, ali i svijetu koji je kapitalizam prigrlio. Močno štivo od skoro petstotinjak stranica pročita se u svega nekoliko dana. To kako ovaj Argenzinac, Hernan Diaz piše, to je nešto fantastično. Iako u ovom romanu, za moj ukus, puno previše podataka o ekonomiji, financijama, burzama, svjedno, progutala sam sve te stranice jer kada je netko pripovjedački genij onda može pisati o bilo kojoj temi koja nije tvoj ‘cup of tea’, a svejedno ćeš uživati. I naučiti.
Sjajno je kako te knjiga natjera da razmišljaš o nečemu o čemu do jučer nisi znao dovoljno za razmišljanje. Koliko samo sve to obogati um. Na tako pametan i zanimljiv način pisati o ekonomskim temama, provlačiti povijest početka dvadesetog stoljeća, provući priču o najbogatijij i najutjecajnijoj obitelji New Yorka tog vremena, o njihovom odnosu (i bogati plaću), o tome kako se sve uvijek u životu svodi na isto-želja za prihvaćanjem, potreba za toplinom, bliskošću i razumijevanjem. Svakako roman koji rado možete pokloniti i muškom prijatelju, partneru, ljubavniku za kojeg znate da će mu sve ove teme biti inspirativne.
A i kažu da će slijedećih nekoliko dana vrijeme biti idealno za čitanje…
‘Zamislite olakšanje saznanja da niste ono što ste mislili da jeste.’
