Namjerno zanemarivanje švedske autorice Lene Andersson, roman je o samozavaravanju, o opčinjenosti drugom osobom, o sabotiranju sebe da bi dobili komadić ljubavi od onoga za kojim, kojom smo glavu izgubili.
Fenomenalno je ova autorica rastrančirala ovu bolnu temu koju smo više ili manje svi u nekoj fazi života odradili, koja nam je svima bliska jer ukoliko se ne događa nama, sigurno u ovom trenutku postoji netko u našoj blizini kome se ljubavno samoubojstvo upravo dešava. Interesantna je ta ljudska moć samoobmane, kada se pored drveća ne vidi šuma, kada zbor prijatelja oko nas, za naše dobro, govori sve ono što ne želimo ćuti pa se od istog zbora otuđujemo samo kako bi bili u vlastitoj istini, kada svaku rečenicu onog za kojim patimo tumačimo na pogrešan način, a svaki postupak izokrećemo kako bi opravdali objekt obožavanja.
Autorica jako dobro postavlja pitanje morala, objektivnosti, međuljudske interakcije koja bi uvijek trebala biti na temeljima obzirnosti i etičnosti, a najčešće to nije. Kako u politici tako i u privatnom životu. Fascinantno je koliko su ljudi danas usmjereni na sebe i svoje vizije, nespremni saslušati i shvatiti onog drugog, kako je često glavni cilj udovoljiti sebi ne razmišljajući što pritom radimo onom drugom.
Sjetila sam se, čitajući ovu knjigu, velike izreke Bob Marleya-najveća kukavica je muškarac koji probudi u ženi ljubav, bez namjere da joj tu ljubav uzvrati. Naravno, vrijedi i vice versa, ali je ipak rjeđe. Nada je, kako pak kaže Lene Andersson, okrutna jer te veže i upetlja, nadu je moguće ubiti samo brutalnom jasnoćom. Dati ženi (muškarcu) neprestanu lažnu nadu, put je u propast.
Fenomenalan manifest ljubavnoj patnji. Pročitati.
