Ima tako jedan par, njoj bi čovjek dao nekih sedamdesetak, njemu oko 8 banki, uglavnom, često sam ih godinama viđala na planinarenju po Sljemenu, a sad ih sretnem u Maksimiru. Ono što je zanimljivo, uvijek, ali uvijek se drže za ruke. Znači, ne da se drže pod ruku, kao stari smo pa se oslanjamo jedno na drugo, nego-ZA ruke.
Ne poznajem ljude, nije niti bitna njihova priča, ali to ne smeta da se svaki put izuzetno ljubazno pozdravimo i razmijenimo nekoliko rečenica. Kažu da su planine malo zamijenili šetnjama po Maksimiru jer gospon ima nekih problema sa zdravljem. Uvijek, ali uvijek veseli, prijatni, kada odeš od njih, primijetiš da ti je na licu razvučen osmijeh od uha do uha.
Da mi je ne znam kako loš dan, jedna od stvari koja mi ga može uljepšati do neviđenih razmjera je kada vidim 'ljude u godinama' kako se drže za ruke. Vjerujem da nikada nismo stari za onu romantičnu, filmsku pa ćak i strasti natopljenom ljubavi. Godine definitivno ne smiju biti odrednica. One te ograničavaju u nekim radnjama, ali kako ćeš prihvatiti život i ljubav i kroz to dvoje ploviti, određuje svaki čovjek sam za sebe.
