Neki dan sam u dva ženska društva vodila razgovor o težini majčinstva. Zaključile smo da niti jedan odnos u životu, bio on partnerski ili roditeljski, ne možemo uspoređivati, procjenjivati kome je grah dalje pao.
Međutim. Postoje odnosi, pogotovo na relaciji mater-kćer ili sin-otac ili kako god bio zmiksan, koji su prožeti težinom naravi i težinom okolnosti koje im ne idu u prilog. I tada situacija dobija na masi.
Ukoliko u jednadžbu uvrstimo tešku narav, izazove puberteta, kompliciranu rastavu roditelja (kako mi je jednom, tada moja psihoterapeutica lijepo rekla-gospođo kod vas se poklopilo sveto trojstvo) ne možemo ne primjetiti da je odgoj u takvoj priči ogroman podvig.
O svemu tome ogoljeno i duboko piše Sara Gordan. Djelo je dobrim dijelom autobiografsko, nema puno dijaloga, nema puno radnje, ali ima poniranja u misli i osjećaje zabrinute majke, majke pune ljubavi, ali i dvojbi, a to je dovoljno da se puno nas pronađe i proguta ovaj odličan roman.
Nekim majkama treba skinut kapu, dodijelit medalju, pružiti pehar. Ali prije toga im treba dati podršku i svu moguću pomoć.
Ukoliko to izostane, a one same hendlaju sve izazove koji im dolaze žestokom snagom, onda jedino što okolina ne smije je komentirati, suditi nego pustiti, kao po onom dalmatinskom naputku, dite materi.
