Vidim ljepotu na svakom koraku, jutarnju tišinu okupanu jesenskim bojama, šuštavo lišće pod nogama dok sat ispisuje korake, zahvalnost na licima žena s kojima radim, žena koje biraju prirodu vrss zatvoreni prostor u dvorani. Ako je išta dobrog donijela ova pandemija i lockdown, donijela je naglasak na zdravlje, slobodu i opuštenost vježbanja na zraku, bilo kada i bilo gdje, u svim godišnjim dobima. Kao i jutros, posvuda livade i klupe Maksimirske oaze, susreću se ljudi koji su se probudili, ili su odavno budni samo su sada vidljiviji.
Sretnem tako svog stand up komičara Goca u žustroj šetnji sa psom, pozdravljam ga i hvalim kao da smo stari prijatelji (a nismo, ja sam samo groupie koja ga lajka), zahvaljuje se i klanja s rukom na srcu (gesta veća od svega), na slijedećem koraku Edo Majka, car nad carevima, u sportskoj obleki, utegnut, barem desetak kilograma lakši (njega nisam zaustavila, ali smo se s odobravanjem pogledali), penzioneri koji marširaju sa štapovima, moje mame&bebe koje udišu ovaj divan, rujanski zrak i veselje koje ćute uz mrvu tjelovježbe.
Svega ima u toj mojoj oazi ljepote. Nema dana da ju ne posjetim, nema dana da joj se ne zahvalim.
Maksimir
Photo by Siniša Slukan
