Reći ću vam nešto, nije uvijek sve cvalo. Niti su oni kužili mene u mladosti, niti sam ja kužila njih putem. Puno sukoba, puno odlazaka sa zalupljenim vratima. Divlja ja, divlji oni. Sami bez pomoći u Zagrebu, moja bračka i moj korčulanin, bilo im je sve samo ne lagano. Borba na više frontova, a kćer uvik kontra. Trebalo je more ljubavi, u tom moru kaosa, da se ostane u zajedništvu, da naučimo prihvatiti i upoznati jedni druge.
Stigle su godine, Bogu hvala da ih još uvijek imam, jer u biti, sad ih imam za pravo. Ja u pedesetima, oni u kasnim sedamdesetima, a kao da proživljavamo mlade dane. Skupa se smijemo, filozofiramo o životu, planinarimo, ljetujemo, popijemo dvije tri više. Uskoro ćemo i živjeti svi skupa u istoj kući, a iz te kuće sam pobjegla već s dvadeset godina samo da imam svoju slobodu.
Ovakvi kakvi jesmo, i dan danas dobro se posvadimo. To moraš, bez toga ne ide. Ali jedan strašan uzajamni respekt, jedna zahvalnost na svemu što smo sagradili, čemu smo se dali.
Zbog njih sam danas sve što jesam
