Zamislimo da smo se rodili u zemlji gdje postoje tzv. odredi za zaštitu čudoređa, odredi koji sprovode racije u kojima hapse, zatvaraju i brutalno kažnjavaju žene kojima je ispod marame izvirio pramen kose (jer na taj način besramno zavode muškarce), koje su sjele u kafić bez pratnje oca, supruga, brata, koje imaju nalakirane nokte, usuđuju se pogledati sugovornika u oći ili se, sačuvaj Bože, glasno smiju ili pokazuju bilo kakvo oduševljenje životom.
Zamislimo da živimo u zemlji gdje je dobna granica za udaju djevojčica 9 god., gdje žene nemaju nikakvo pravo glasa, gdje je silovanje koje je nad njima učinjeno, isključivo njihova krivica, pa su još zbog istog i kažnjene na najbrutalniji mogući način, gdje su ljubav i užitak potpuno strani pojam.
Mi smo na sreću privilegirani. Živimo u slobodi, demokraciji. Ali u takvom svijetu, za vrijeme diktature u Iranu, živjela je jedna hrabra žena, profesorica engleske književnosti, koja nas kroz intimne zapise upoznaje sa strašnim represivnim režimomi te njenim vlastitim nastojanjima i borbom da u takvim stravičnim vremenima, pruža otpor tiraniji i da svojim studentima pokaže smisao utjehe, nade, želje za poznavanjem, razumijevanjem, kako života negdje drugdje tako i strogo zabranjivane književnosti i umjetnosti.
Da bi se podsjetili koliko nam je dobro, treba pročitati Lolitu u Teheranu, fascinantne Azar Nafisi.
