Svojedobno, dok je moja mater radila na jednom Institutu, okružena samim dr.sc.mr.prof., a i sama dio akademske elite, ostala sam iznenađena kada sam ju tamo jedno jutro potražila, nije bila u svojoj sobi, a niti u susjednoj, a jedna kolegica mi reče-ona ti pije kavu s našom Božicom u čajnoj kuhinjici.
I stvarno, sjedi ona tamo za malim, neuglednim stolom,a teta Božica koja brine o čistoći Instituta, skuhanim kavama i ponekom čaju, sjedi tik do nje i pokazuje fotke svoje mnogobrojne unučadi mojoj mami. Mater ko mater, sa zanimanjem sve sluša i komentira kao da joj je rođena jedva dižući pogled da me pozdravi.
Kroz život imam takvih priča i situacija kol'ko ti srce želi. Kada sam bila mlada i nezrela, nije mi to baš bilo najjasnije. Danas, to je tema koja me često razljuti jer je etiketiranja, intelektualnog snobizma i nedostatka finoće prema ljudima, rekla bih, na pretek. Odgajana sam da su svi ljudi isti, da zaslužuju jednaki tretman. Nema razlike da li imaš 3 doktorata ili si sakupljač flaša u kvartu.
Što sam starija samo mi je jedna stvar važna-jesi li čovjek. Sve drugo je apsolutno manje bitno. A sad se idem porazgovarati sa svojim kumicama na placu. Nema mi ništa draže nego kad mi moja Dragana, koja prodaje sir i vrhnje na Kvatriću, kaže-spremila sam jedan bijeli za Moju Nanu.
