Što je generacijska trauma? Koliko nam prenošenje iste, određuje život? Koliko toga je u jednoj obitelji prešućeno, a trebalo je biti izgovoreno?
Vrlo hladni ljudi, nagrađivani roman prvijenac američke književnice Sarah Manguso, ne daje direktan odgovor na ova pitanja, ali supltilno, pronicljivo obrađuje teške teme. Obzirom da je ova američka spisateljica ujedno i pjesnikinja, njezino pisanje je pomalo drugačije od pisanja klasične proze. Nikad direktno, nikad grubo, ali svejedno u svakoj rečenici osjetiš težinu nedostatka ljubavi i srama, kao jednog od glavnih osjećaja istraumatizirane osobe. Kao kad čitaš sonet.
Fasciniraju me romani koji ti ne nude odgovore nego te potiču na razmišljanje. Koji u tebi izazovu bujicu emocija. Takav je roman Vrlo hladni ljudi. Obzirom da je tema teška, mučna, jedva dočekaš posljednju stranicu. Pa opet razmišljaš.
Koliko je u našim obiteljima ne izgovorenih anomalija? Da li ih uopće znamo prepoznati, pogotovo kao nevino, ranjivo dijete, ali i kasnije, kao odrasla osoba? Da li hodamo naokolo bez suočavanja s istim, uz veliku mogućnost ponavljanja obrasca?!
Kopanje po sebi i inzistiranje na otvorenosti s najbližima jedini je put prema oporavku. Tko na to nije spreman, velike su šanse da postanemo ili hladni ili daleki ljudi.
I književnost nam malo u istome pomaže.
‘Prošla su desetljeća, a tada sam jednog dana, nakon nekoliko godina podizanja vlastitog djeteta-koje je odraslo poznavajući uobičajenu ljubav i čiji je život uobičajen-bez pokušavanja, bez imalo očekivanja, čak i ne primjetivši što se dogodilo, shvatila da sam prestala čekati.’
Močno.
