‘Otkrila sam na što čovjek može biti spreman, a to znači na sve. Na uzvišene ili smrtne želje, na osutnost ponosa, na vjerovanja i postupke, koji su mi se kod drugih ljudi činili besmislenima, sve do trenutka kada sam im se i ja pridružila. I ne znajući, još više me je povezao sa svijetom.’
Jednom davno sjedila sam na klupi u parku sa svojim dobrim prijateljem i tješila ga klišeiziranim rečenicama koje izgovaraju oni koji ne znaju bolje, koji se sa zadanom tematikom nisu susreli, ali eto pokušavaju pomoći drugu u nevolji. On mi je ponavljao da ne razumijem, i nisam razumjela, da mu bol razdire utrobu, a meni je to bilo teško shvatljivo do granice osude jer tako funkcioniraju oni koji sude u nedostatku osobnog iskustva. Patio je zbog udane žene s kojom joj bio u strastvenoj vezi i koja ga je napustila, onako kako je od početka i tvrdila da će ga jednoga dana napustiti jer rastava braka nikada nije bila opcija unatoč njihovoj, ne samo strasti, već i ljubavi. Patio je nakon gotovo godinu dana bolnog mučenja za oboje. A sve je znao unaprijed, na sve je (lagao je sam sebe od samog početka) bio spreman, ali kada je kraj stigao, raspao se na toj klupi pod otvorenim nebom, a ja sam ga jedino snažnim zagrljajem umjela tješiti, riječi su mi tada bile smiješne, infantilne, i mislim da ih nije niti doživio.
Danas, puno, puno godina nakon toga događaja u parku, rekla bih mu sasvim drugačije rečenice. Pokazala mu izrazom lica i stiskom ruke koliko ga osjećam i razumijem jer čovjek tješiti može tek istinskom emocijom prizašlom iz proživljenog iskustva.
Luđačka, nedozvoljena strast je tema koju mnogi nisu niti dotaknuli kroz svoj život. Možda i bolje. Možda. Ono kada se glava i tijelo gube, nestaju pod naletom cunamija koji te samo preplavi, kada u bivanju gotovo da ništa nije važno osim čekanje novog naleta, nove poplave svega. Kao droga. Kada znaš da je privremeno, a sutradan, ili već koji sat kasnije stiže praznina, devastacija.
O svemu tome fantastično poetično piše Nobelovka Annie Ernaux u svom malom, ali snažnom autobiografskom (vjerujem) romanu Samo strast.
I da završim s komentarom jednog književnog kritičara-
'Nipošto nemojte darovati Samo strast nekome prema kome ste ravnodušni.'
