Neki dan sam vodila razgovor sa svojom mamom. Žena, osim što je profačica književnosti koja i dalje guta knjige, moj je životni mentor jer gotovo da nema teme u koju ona ne zagrebe, o kojoj dubinski ne promišlja. Tako smo pričale malo i o današnjim piscima. Ljuti ju što su dosta često veliki hit romani koje najčešće rijetki razumiju. Kaže da je u umjetnosti, pa tako i u književnosti, više nego ikad prisutna potreba za pomaknutošću koja graniči s morbidnim i ne jasnim, i onda ispadaš jako bedast ako tematiku nisi prokljuvio.
Slažem se u potpunosti. Gdje su nestali oni pisci čije rečenice, kratke i sažete, poklanjaju jasnoću, a istovremeno i dubinu?! Ann Patchett je jedna od ovih potonjih. I zato sam se u nju zaljubila, a vjerujem da će i moja mater, jer sam joj odmah dojavila za ovaj biser.
Nizozemska kuća je ušla u finale Pulitzerove nagrade. I trebala je. Divno napisana obiteljska saga, priča o međuljudskim odnosima, o materijalnom svijetu, o životu koji nam ponekad pruži drugu šansu, a ponekad nas na žalost opako zakine. Neću vam puno pisati, a mogla bih. Radije potražite ovaj roman na policama svoje knjižnice, nećete požaliti.
Zar nije divna ilustracija?! A u knjizi ćete saznati značenje.
