Cijeli jedan život ne bi bio dovoljan da se u detalje ispriča život ovih deset godina, od nastanka ove fotografije na vrhu Paklenice do danas.
Oboružana knjigama samopomoći, svojim tadašnjim terapeutom, gotovo svakodnevnim bjegom u prirodu, a vikendom i na vrhove ljekovitih planina, vjerovala sam, zaista jesam, da će se sve namistit kako triba, i da će svu tugu, strah i čemer koji osjećam, za koje sam već u ovom trenutku, na ovoj fotki znala da blijede, zamijeniti osjećaj slobode, mira i nekog boljeg života.
Prijateljica je tad prepoznala i ulovila kadar mojeg preslagivanja, kao da je znala da treba snažno ostati zapisan i da će mi, kada naletim na njega deset godina kasnije, služiti kao dobar podsjetnik, kao čestitar.
Svi vi koji se borite u svojim bitkama, koji mislite da će sutra biti još teže, što možda i hoće, ali već preksutra ili za par mjeseci, vidjet ćete, želim vam viknuti- nedajte se!
Narast ćete veliki kao Paklenica, i odozgor će vam se sve brige i strahovi koji su vas izjedali činiti maleni kao zrno riže.
Samo se treba hrabro, s vjerom nastaviti penjati.
