'Ta jesen bila je beskrajna, plamtjela je poput rane koja ne zacjeljuje-tako spora, kakva može biti samo jesen. No izblijedjeli bakar na drveću postupno se zgrušao poput ustajale krvi i jednog jutra na travi je zablistao mraz.’
Ovo savršenstvo povezivanja riječi u poetske rečenice majstorstvo je Laure Sintija Černiauskaite, litvanske autorice koja je za Disanje u mramor (ulomak je iz romana) dobila Nagradu Europske unije za književnost kada je imala svega dvadesetipet godina. Njezin roman prvijenac je izuzetno težak i mračan, ali istovremeno toliko veličanstven u svom portretiranju likova i tema kao što su raspad obitelji, samoubojstvo, izdaja onih koji su nam najbliži...
Već dugo nisam, čitajući nečije djelo, rekla samoj sebi-e kada bi ja ovako pisala.
Ova vrlo mlada litvanska književnica po meni je nova književna nada, možda jednoga dana (ukoliko nastavi ovakvim žarom pisati) pretendent za književnog Nobela.
Ono što mi se također extra sviđa, u moru ispolitiziranih tema, je što ova spisateljica odbija obračunavanje sa aktualnim društvenim problemima. Ona piše o ljudima, njihovim strahovima, odnosima, o dubini i širini naše psihe te što se rađa kada te dubine dotaknemo. Po meni, u sridu.
Knjiga nije za one slabog želuca i one koji vole prpošno štivo. Nikako. Ali je knjiga za književne sladokusce, velike ljubitelje prave književnosti.
