Nikad nisam bila pretjerano sklona literaturi koja prelazi okvire realnosti i nudi nam onaj mistični pogled na stvari. Volim kada su priče čiste, jasne bez puno filozofiranja ili zadiranja u neke druge dimenzije. Ljudmila Ulicka, velika, cijenjena ruska spisateljica koja je osvojila brojne književne nagrade i postala prva žena koja je dobila nagradu Ruski Booker (2001.), a ujedno je i diplomirala na ruskom PMF-u te radila kao genetičarka u laboratoriju (otpuštena je zbog svoje aktivnosti oko samizdata), piše baš takve priče. Obzirom na svoju primarnu struku, nije niti čudno da je ova zanimljiva žena odlučila zaviriti u ljudsko biće gdje je taj neraskidivi spoj tijela i duše uvijek razlog za propitkivanje i tema u umjetnosti.
‘O tijelu duše’, tako se zove zbirka koja me prvo zbunila, a zatim oduševila. Na momente onako Kafkijanski (kada se čovjek pretvara u kukca), a na momente s biblijskom simbolikom, ali u svakoj priči taj most između naših htijenja, naših slabosti, naših nastojanja i onih postavki kojima smo sami sebe zarobili naspram uzvišenog duhovnog, naspram čina čiste ljubavi na koju ima pravo svako biće.
Tijelo i duh koji su neraskidivi, duhovno i materijalno koje se također isprepliće, život i smrt, što ide ruku pod ruku. Zanimljiv pogled na sve ove teme, jedan skroz drugačiji kut gledanja na koji možda nismo navikli, ali nam je baš iz tog razloga vjerujem potreban i razlog su zašto ovu knjigu treba potražiti.
