Prije skoro 4 godine, kada mi je život bio u popriličnom kaosu, počele su se istovremeno dešavati čudesne stvari, sa čudesnim ljudima na čudesnim mjestima. Znaš ono, kada ti treba nečija priča da ti pokaže kako nisi jedina,a za stol sjedne osoba koja ti pruži utjehu i vjeru u bolje sutra, ili kada ti je duša toliko stisnuta i željna, a u gluho doba noći stiže podrška i ljubav osobe kojoj se baš i nisi nadala ili kada tražiš odgovore na pitanja kojima nema kraja,a u ruke ti sleti knjiga koja ti priča...
Jedna od njih, tada, kada sam stranice gutala kao zrak, bila je topla i nježna knjiga Sarah Ban Breathnach, Sitne radosti. Večeras sam, brišući prašinu sa svoje police za knjige, nakon dugo vremena ponovno primila u ruke to nježno štivo, na trenutak zatvorila oči i zahvalila Svemiru na svemu što je bilo i što jest te ju odložila natrag znajući da je svoj posao davno odradila baš kako treba. Stoga, ako još nekome ovaj naslov pruži potrebnu utjehu i nadu, nitko sretniji od mene.
'...u vremenu kojemu nedostaje istine i sigurnosti i koje je ispunjeno patnjom i očajem, nijedna žena se ne bi trebala stidjeti svog pokušaja da vrati svijetu, kroz svoj rad, dio njegova izgubljenog srca...'
Louise Bogan (iz spomenute knjige)
